“Ma koliko fizički rad na zemlji težak i mukotrpan bio, nikad nisam požalio ovu odluku! Radit ću dok god me ove dvije ruke služe, to me drži. A od penzije ionako, već sada vidim, neće biti ništa, od nje teško da ću moći živjeti”, rekao nam je Ivan Čop kad smo ga posjetili na štandu. Otkrio je i da počeci u ovom poslu nisu bili jednostavni.
Novi početak u pedesetima
“Već sam bio prešao pedesetu kad sam vidio da od vođenja trgovine moja obitelj više neće moći prosperirati. Supruga i ja bili smo na čuda što ćemo dalje, kako ćemo zaraditi za sebe i školovati troje djece. Razgovor nas je doveo do zaključka da će se zdrava hrana uvijek tražiti te smo polako počeli kovati plan kako ući u ovaj posao. Naše znanje o proizvodnji hrane sezalo je u naša djetinjstva, jer smo kao i sva djeca po našim selima odmalena morali raditi na zemlji. K tome, uvijek smo kroz život barem nešto posadili za vlastite potrebe. Ni fizičkog rada se nikad nismo bojali pa smo na posao prionuli svim svojim snagama”, govori nam.
Odmah im je u startu, ispričao nam je, bilo važno da proizvode zdravu i, koliko god je moguće, ekološku hranu. “Velik je izazov današnjice proizvesti određenu količinu povrća koje je kvalitetom, a i izgledom, dostojno naziva ‘domaće’. Kad ne špricate urod je manji, a posla više, tu ne buja sve rastom kao na umjetnim gnojivima. Kad smo to uvidjeli, zaključili smo da je najbolje da se priklonimo starim sortama koje su otpornije. Ujedno smo htjeli da ono što proizvedemo, uz dobro skladištenje, možemo prodavati tijekom cijele godine. Od početka smo tako imali ili nabavili staro sjeme mrkve, cikle, krumpira, batata, crne rotkve, više vrsta tikvi, luka i češnjaka. Ponosimo se svojom rajčicom, blitvom, špinatom, ali i jabukama. To je ujedno i ono što najbolje uspijeva u našoj oštroj klimi”, nastavlja Čop.
Red, rad i disciplina itekako su se isplatili. “Silno smo ponosni što smo uspjeli na plac donijeti ovakvu jedinstvenu kvalitetu koju itekako prepoznaju naši dugogodišnji kupci”, razgovorljiv je bio naš Rastočanin dok je pokazivao na svoju robu.
Visoki troškovi
Infrastruktura na Trešnjevačkom placu je, kaže Ivan Čop, odlična, ali skupa. Štand i skladište mjesečno ga koštaju 4.500 kuna, a gdje su još, napominje, porezi i doprinosi za njega i suprugu, kao i gorivo jer mora u Rastoke po robu. “Ako svim tim troškovima pribrojite činjenicu da količinski ne možemo proizvesti koliko i konvencionalni proizvođači, jasno je da naš proizvod mora imati svoju cijenu. Sve to moramo uračunati u naš konačni proizvod, ali ljudi prepoznaju kvalitetu i spremni su platiti i malo više”, kaže Čop.
Umirovljenici oduševljeni starim sortama
Čak su i umirovljenici tu vrlo često gosti, upravo zato što prepoznaju stare sorte jabuka, krumpira, rajčice koji ih podsjećaju na djetinjstvo. “Moje su cijene možda malčice više nego kod drugih, ali umirovljenici mi svakodnevno dolaze i kažu da će radije ovdje kupiti manje i kvalitetno, umjesto špricanog i jeftinijeg”, doznajemo od našeg spretnog prodavača. Upitali smo tada i jednu stariju gospođu je li joj mirovina dovoljna da si priušti kvalitetniju hranu, a ona je odgovorila: “Kod Ivana kupujem sve što mogu, kupnju zdrave hrane sam si u ovim godinama odredila kao prioritet. To si kupim za moju dušu.”
Djeca odselila u inozemstvo
“Dvoje naše djece otišlo je u Njemačku, tamo su se doškolovali i ostali. Zasad. Neka tako bude. Ja ipak vjerujem da će s vremenom shvatiti da je život na selu ljepši i bolji, daleko kvalitetniji. Mi na selu danas imamo sve što i ljudi u gradu. Nije to više kao nekad, vjerujte mi. Prednost sela je i to što nije izgubio dušu, kao što ju gubi grad. Govorim ja djeci često da će im dodijati raditi za strane firme koje ljude maksimalno iskorištavaju, i često potom odbace. Vidjet ćemo, ja ću strpljivo čekati pa ako će netko htjeti nastaviti ovaj naš uhodan posao, bit ćemo zadovoljni”, ne krije Čop i dodaje da najmlađi sin još studira u Zagrebu.
“Najmlađi sin i ja smo dio tjedna zajedno u stanu u Zagrebu, no nedjeljom i srijedom ja na dan i pol putujem za Rastoke pomoći supruzi i dvojici moje braće koji rade za nas. Potom odvezem robu za plac i tu prodajem ostalih pet dana u tjednu. Odvojenost od supruge mi teško pada, no navikli smo se. Ja moram biti ovdje jer je kontakt s kupcima važan. Ljude volim i educirati o tome zašto je pojedino povrće dobro za zdravlje, reći im o porijeklu onoga što kupuju, mnogi su danas osviješteni i vole znati što jedu”, govori.
Tko radi ne boji se gladi
Naposljetku, od ovog se posla, kaže naš sugovornik za kraj, može dobro živjeti. “Drago mi je što su i drugi ljudi u slunjskom kraju opet počeli uviđati da se od poljoprivrede ipak može živjeti. Vidim da ih sve više ulazi u neki vlastiti posao. Tko je navikao raditi, radi s voljom i ne boji se neuspjeha. Tko nikad nije radio, njemu je teško bilo i bit će”, uvjeren je Čop.
Koliko je ova obitelj poduzetna govori i činjenica da u turističke svrhe u Rastokama iznajmljuju i kuću za odmor te su uložili u bazen, što im se polako vraća. “Rastoke su predivan kraj, stvoren za odmor za dušu i tijelo. Plitvice su blizu, i to nam je prednost. Treba to iskoristiti. Vidim da su se i drugi tamo počeli baviti turizmom, a često uz smještaj nude i hranu sa svojih imanja. I nama je u planu za početak uložiti u male drvene kućice i gostima uz smještaj servirati zdrave, kuhane obroke”, kaže svestrani Ivan Čop i dodaje da ga neizmjerno raduje kad vidi da se kvaliteta života lokalne zajednice napokon opet podiže.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”