Liječnica Vanja Petrović i u mirovini igra košarku: ‘Usprkos svemu, ostala sam optimist!’

Gospođu Vanju Petrović upoznala sam zahvaljujući zajedničkoj prijateljici, koja je također košarkašica Ženskog veteranskog košarkaškog kluba Zagreb. Na dogovoreni susret stiže točno u minutu, nasmiješena i vedra. Već nakon par minuta osjećam njezinu smirenost, ali i životni optimizam.

“Moj život bio je sve samo ne jednostavan i dosadan. Prošla sam svašta, ali sam ostala optimistična. U tome su mi uvijek pomagali ljudi kojima sam okružena i to smatram svojim najvećim bogatstvom”, govori mi Vanja. Ljudsku dobrotu, kaže, ne treba iskorištavati. “Rijetko tražim pomoć, ali doista nikada nisam naišla na zatvorena vrata. Uvjerila sam se koliko je to važno, ali i lijepo, kada sam proživljavala neke teške dane. Jako sam se ugodno iznenadila i mogu reći da se krećem u krugu ljudi na koje doista uvijek mogu računati”, priča mi.

“Moje cure s kojima se družim kroz košarku, a u veteranskom sam sportu već 40 godina, zadržavaju vrlo visoke kriterije i tu se ne popušta. Osobno mislim da i mi stariji itekako imamo utjecaja na mlade pa onda s ponosom mogu reći da u tom kolektivu nije prisutna takva kriza vrijednosti kao u društvu.”

Osim s kolegicama-sportašicama, Vanja je sačuvala kontakt i s kolegama s posla. “Znam ponekad reći da ja ne mogu propasti ni da hoću. I to je fantastično!”

U starosnu je mirovinu otišla relativno rano, budući da su liječnici koji rade u Hitnoj pomoći imali nešto beneficiranog radnog staža. “Već prije odlaska u mirovinu, uključila sam se u medicinski rad u košarci. Bila sam liječnica Ženskog košarkaškog kluba Croatia i zapravo sam nastavila raditi svoj posao. Već 13 godina radim kao liječnica u košarci, a na inicijativu jednog kolege, počela sam raditi i u nogometu. Tu su onda došla i neka druga natjecanja – hrvanje i ragbi.”

Košarka – ljubav od najranije mladosti

Košarku je Vanja aktivno igrala od 11. do 19. godine. Nakon što je upisala Medicinski fakultet, prednost je ipak dala obrazovanju. “Tih sedam godina bilo je predivno – uzlazna putanja čitavo vrijeme. Ali, škola mi je ipak bila prioritet, a redovni studij medicine i aktivno treniranje jednostavno nisu bili spojivi”, pojašnjava.   

Sport je svakako pridonio i njezinu sjajnom i mladolikom izgledu. “Sport i optimizam, rekla bih. Nisam pristalica dijeta. U mojoj se kući uvijek jelo i kuhalo normalno. Jedem sve, ali kontrolirano. Naravno, ponekad i zgriješim. Pa čovjek si mora povremeno priuštiti neko malo veselje. Mislim da čovjek treba jesti sve, ali ono što unese, treba i potrošiti”, savjetuje Vanja.

I danas aktivno trenira dva puta tjedno. To joj, kaže, pričinjava ogromno zadovoljstvo. “Osim samog treninga, kada se dobro istrčim i oznojim, tu mi je jako važno i naše druženje. Mi smo jedna jako dobro organizirana skupina. Sve funkcionira transparentno i glatko. Ponekad odem na hakl, osjećam se bez veze, a vratim se kući puna poleta i volje! Čovjek ima tisuću razloga zbog kojih bi mogao reći – e, sada je dosta! Ja znam u šali reći da ću prestati kada me, kod podjele igračica na ekipe, više ne budu birali i kada ostanem zadnja. Šalim se, naravno. Mislim da sam dovoljno samokritična, ali moram reći da su cure jako pozitivno raspoložene i respektiraju moje godine, jer ja sam tamo najstarija igračica na terenu. Imamo i kolegicu koja je od mene starija četiri godine no trenutno je aktivnija u administrativnim poslovima kluba. Ali ja zbog svojih godina nemam nikakvih povlastica!”

Sport kao stil života

Kaže kako se često uhvati u razmišljanjima što će kada jednom doista prestane trenirati. “Naime, nisam tip za organizirana grupna vježbanja poput aerobika i slično. Bez lopte, teško. Volim tenis, odbojku pa ćemo vidjeti”, zagonetna je Vanja.

Za sebe kaže da je u određenom smislu timski igrač, ali da kao igračica uvijek ima svoju viziju pa ju je dosta teško slijediti. “Ispada da sam jako zahtjevna, što ne ide u prilog timskom duhu. Ali onda suradnike ili suigrače morate prilagoditi sebi da bi to funkcioniralo”, govori uz smijeh.

A timski je duh itekako bio važan za uspješan rad u Hitnoj pomoći. Nakon stažiranja u Zagorju i jedne godine rada u Petrinji, Vanja je došla u Hitnu u Heinzelovoj ulici i tu je dočekala mirovinu. “Radila sam uglavnom na terenu, ali ne žalim se. Čovjek od svega nešto dobije i ne treba misliti da je izgubio. Kada ste mladi, mislite da možete više, ali ne možete preko nekih prepreka. Pomirite se s time, ali onda shvatite da ste zapravo profitirali. Jer posao koji radite, često vam omogući da izađete na kraj s mnogim situacijama koje vam život donese”, kaže.

Takav posao donio joj je mnoga uzbuđenja, ali i stres. Liječnik u Hitnoj mora znati donijeti odluku. Često nema vremena za duga promišljanja. “Ponekad sam se znala uloviti kako mislim – eh, da mi je malo dosade. Ali taj posao donosi i veliko zadovoljstvo jer ste bili u prilici nekome pomoći, pa i spasiti mu život. Naravno, u tim trenucima uopće o tome ne razmišljate, to dođe kasnije, nakon što ste osobu zbrinuli i vi sami stigli kući. Oporavite se i idete dalje. Neke stvari nosite doma, a neke nikada ne zaboravite,”

Stroga i zahtjevna

I u poslu, kao i u sportu, Vanja je uvijek imala svoju viziju. Stoga su je često doživljavali kao strogu i zahtjevnu osobu. “Naprosto od kolega očekujete da s istim entuzijazmom ulaze u neke situacije! U suštini, ja sam smirena osoba, što je važno za ovaj posao. Osim toga, jako je bitno da znate što radite. Čak i ako idete krivim putem, to pacijentu ne smijete dati do znanja jer on u vas gleda kao u spasitelja. A kako se vi pritom u sebi osjećate –  to je druga priča. Neke stvari koje su u medicini važne, ne možete naučiti na fakultetu. Primjerice, ja po prirodi nisam bila komunikativna, a ovaj posao to itekako traži pa sam to morala naučiti usput. Mislim da bi neku vrstu komunikacijske izobrazbe svakako trebalo uvesti u studij medicine jer je to izuzetno važno”, kaže Vanja Petrović.

Što je to što čini dobrog liječnika i što ga razlikuje od prosječnog? “Kao prvo, mora postojati empatija! To je često presudno. Osim toga, mora postojati i povjerenje kojega će liječnik izgraditi tako što će doista imati i pokazati interes za probleme i situaciju pacijenta”, kaže dr. Petrović.

Danas radi na utakmicama, a ordinaciji je kao takvoj rekla doviđenja. “Nisam više zainteresirana za taj način rada. Ovdje, na sportskim terenima, ostajem među mladima, a opet, sve je dosta nalik Hitnoj – često se susrećem s urgentnim situacijama. Lijepo mi je otići na utakmicu, malo gledati, malo raditi ako zatreba”, veselo kaže Vanja.

Mirni dani s obitelji i prijateljima

Svaki njezin dan je drugačiji jer, kaže, nema posebnu rutinu. Voli spontano buđenje, osim, naravno, ako nema neku dogovorenu obavezu. “Bijela kavica, doručak i onda idem dalje. Hobi mi je i šivanje – time se bavim čitav život, od 14. godine. Šivala sam sebi, prijateljicama, obitelji. Još uvijek to radim, ali manje. Kuham svaki dan, ili samo za sebe ili za čitavu obitelj. Nekad sam kuhala s puno strasti, izmišljala nove recepte, eksperimentirala. Sada više to ne radim – ostala sam vjerna starim, prokušanim receptima.”

Osim što trenira košarku dva puta tjedno, svakoga dana šeta i dnevno prijeđe barem 10 tisuća koraka. “Nađem se s prijateljicom i nas dvije hodamo sat i pol. Uglavnom, nikad mi nije dosadno. Uvijek nešto treba obaviti, nešto popraviti.”

Velika je zaljubljenica u putovanja – priznaje da ju je korona u tome malo omela, ali prilagodila se i čini sve u skladu s ograničenjima. “S društvom sam se, u siječnju 2020. popela na Kilimandžaro. Bilo je to nezaboravno iskustvo. S mojim Veterankama također sam puno putovala. Bile smo zajedno i u Americi, u Orlandu, na svjetskom veteranskom prvenstvu. To je bilo doista pustolovno i također nezaboravno”, prisjeća se moja sugovornica.

“Ako želite preživjeti, cijepite se”

Kao liječnica, ima jasan stav prema pandemiji i cijepljenju. “Čovjek mora, bio on stručnjak ili ne, donijeti neke odluke. Odrediti si razloge ZA i one PROTIV cijepljenja. Ja sam znala da želim slobodno živjeti i putovati pa sam se cijepila. Koronu sam preboljela, nisam imala težak oblik, međutim, tu vam nitko ne može reći što da činite. Ja smatram da se, ako želite preživjeti, trebate cijepiti. Naravno, ako nemate neke valjane razloge zbog kojih vam se cijepljenje ne preporuča.”

Iako je zbog pandemije uskraćena za neke stvari, sreća je, kaže, što živi u kući. “Imala sam uvijek mogućnost izaći u dvorište, raditi u vrtu, družiti se s unukom i s njim nabijati loptu. Uvijek postoje načini. Šivala sam, krpala, obavljala stvari koje su čekale bolje dane. Jednostavno – treba si naći zanimaciju. Najgore je sjesti i zdvajati”, poručuje Vanja Petrović.

Reći će da ju je posao, ali i sve drugo što joj se u životu događalo, zapravo obogatilo. “Bilo bi lijepo izbrisati neke ružne stvari, zaobići neke situacije, ali to naprosto nije moguće. Negdje dobiješ, negdje izgubiš, ali u principu sam zadovoljna. Okružena sam dobrim ljudima, a tu sreću možda ne bih imala da neke stvari nisam proživjela. To me obogaćuje i oplemenjuje. Volim život i male stvari. Bojim se jedino bolesti – ovisiti o nekome, to mi je noćna mora.”

Vanja Petrović kaže kako je danas puno sretnija nego u dalekoj mladosti. “Nemam baš nikakav problem sa starenjem. Ne osjećam se starom, ali činjenica je da mi godine idu, baš kao i svima. No, ne vidim tu nikakvu dramu jer svako razdoblje ima svoju ljepotu.2

Nije pobornica estetske kirurgije u svrhu pomlađivanja, vjerna je još jedino bojenju kose. Njezina prirodna, gusta, tamna kovrčava kosa jedan je od njezinih zaštitnih znakova. “Mislim da život treba kvalitetno i ispunjeno proživjeti, a starost dočekati dostojanstveno. Sretna sam jer se danas doista više nikome ni za što ne trebam dokazivati. I nije mi važno ‘što će ljudi reći’. To je jedan silno oslobađajući osjećaj. Moja je majka doživjela 87 godina, nikada se ni na što nije žalila i uvijek je znala reći – djeco, kako sam ja sretna! Eto, nadam se da ću i ja to doživjeti”, zaključuje Vanja Petrović.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.