Šezdesetdevetogodišnji Franko Mavrović u mirovni je posljednjih devet godina. S nekadašnjim graditeljem drvenih brodova spojili su nas nakon raspitivanja u lokalnoj marini o majstorima zanata koji su i sami već dio tradicije nakon punog radnog vijeka u izradi sjevernojadranskih plovila.
“’To vam je onda naš Franko, ne možete naći boljeg sugovornika”’, bila je pohvalna preporuka koja se pokazala točnom. Poznati nerezinski kalafat u lučici nedaleko bivšeg posla spremno je za MojeVrijeme.hr progovorio o otočkoj sadašnjosti iz osobne perspektive. Na početku priče samozatajno napominje da su oni stariji, najvažniji mjesni brodograditelji većinom svi umrli. Osim njega, ostalo ih je još nekoliko koji nakon desetljeća na navozima sad mirno plove kroz penzionerske dane.
“Nekoliko nas je tu koji smo se bavili popravkom drvenih brodova i izgradnje novih u staro vrijeme, recimo tamo osamdesetih godina. Poslije su to bili samo popravci i reparacije. I to sam radio od sedamdesetih kad sam završio školu. Zanat sam isto završio to u našem brodogradilištu Nerezine. Sredinom sedamdesetih preuzela ga je Lošinjska plovidba i tako sve do nakon rata kada je prešlo u privatne ruke. Vlasnik je prije nekoliko godina umro pa je škver preuzeo njegov sin. Cijelo to vrijeme majstori su bili isti. Neki su u međuvremenu otišli drugdje poslom, drugi više nisu s nama. A prostor je preuređen u više suhu marinu za glisere i jahte. Sa drvenim, starim brodovima kako je nekad bilo radi se sve manje i manje. Nema ni majstora”, govori Mavrović.
Danas su on i supruga mirniji jer dvije kćeri i sin su odrasli ljudi. Svatko ganja svoj posao. Jedna kći je u Zagrebu sa suprugom, druga s fakultetom radi u mjestu u turizmu, a sin vozi šlepere po cijeloj Europi. Dok su bili djeca, u školi su ih zbog prezimena često zapitkivali imaju li veze s poznatim boksačem pa se Franko šalio neka kažu da im je Željko stric. Humor smatra važnim dijelom života i zahvaljujući tome lakši su, kaže, i umirovljenički dani.
Nedostaje liječnika pa u Lošinj treba i zbog uboda ježa
I Nerezine su poput ostalih otočnih mjesta ljeti prava košnica. S manje od četiristotinjak stanovnika tijekom godine u dva, tri udarna turistička mjeseca populacija se poveća za nekoliko tisuća gostiju na cijelom Lošinju. Jedno od gorućih pitanja za svih tada je standardni problem dostupnosti medicinske skrbi. Ako je riječ o starijim osobama s povećanim potrebama za terapijom i pregledom, to bude dodatna teškoća življenju dalje od kopna.
“Ove godine koliko znam je prva sezona da ljeti nema doktora u ambulanti da radi kao turistički doktor. To je dosad uvijek bilo. Mislim da čak ni lani nije bilo, ne sjećam se sad. Inače naš doktor za domaće stanovništvo dolazi ovdje jednom tjedno, četvrtkom. Tako da za nešto više moraš poć’ kod doktora u Lošinj ili ako je nešto dodatno za svaku drugu stvar šalju u Rijeku. Neki specijalisti dolaze nam jednom mjesečno. Ma to je onda gužva samo takva. To bi trebalo nekako riješiti, pojačati broj doktora. Ljeti se stanovništvo poveća barem pet puta s gostima u dva kampa i u privatnim apartmanima. Tu bude na tisuće ljudi. Recimo, ako se ubodeš na ježa nema ti tko ovdje izvadit i moraš poć’ u Lošinj”, pojašnjava gospodin Franko.
Za hitne slučajeve uskače helikopterska služba
Oni navikli na široku mrežu medicinske skrbi vjerojatno se naježe od pomisli na spomenute uvjete, osobito ako se dogodi neki hitni slučaj i zatreba žurna intervencija liječnika. Starije otočane, s druge strane, umiruje činjenica da je za to na raspolaganju zračni prijevoz. “Onda vozi helikopter. U Lošinju procijene je li situacija takva pa zovu službu. U danu zna proći po dva, tri puta. Vozi za Sušak u Rijeku i bude već za dvadesetak minuta nazad. To je sreća u nesreći”, objašnjava naš sugovornik.
Otok ima svoje prednosti i mane, a kopno je ipak kopno s prednostima u spomenutoj zdravstvenoj infrastrukturi. Lakše je i po pitanju prometne povezanosti u odnosu na zadanu otočnu poziciju. Franko za ilustraciju spominje uvjete zbog kojih je njegovim vršnjacima seniorima jednostavnije živjeti na drugom obližnjem otoku. “Na Krku su, recimo, spojeni mostom i mogu u svako doba otići za Rijeku. A mi ovisimo o trajektima. Zadnji za otok ide u ponoć, ujutro je prvi u pet sati. Ako se dogodi nešto hitno čovjeku, prije ide helikopter nego trajekt. Iako se i to znalo događati, da dignu trajekt i prevezu do Valbiske kad treba”, govori.
U prometnim relacijama na otoku seniori se često oslanjaju na solidarnost sa susjedima pa tako i Franko koji ne voli ovisiti o redu vožnje javnog prijevoza. “Autobus ima nekoliko puta dnevno pa možeš poć’ u Lošinj i nazad. Svi se tuže da je slaba veza. S druge strane, danas svi imaju auto i to po dva-tri u familiji tako da nije toliki problem. Za nas penzionere je autobus besplatan. Onda tamo od Šmrike kod Kraljevice do Rijeke karta košta 28 kuna. To platiš, drugo je besplatno. Ako ideš katamaranom iz Cresa do Rijeke ne košta ništa. Tako da se autobusima vozi mali broj penzionera, troškove pokrivaju grad i država, tako da nema puno tih linija na Lošinju”, pojašnjava ovaj starosjedioc.
Cijene namirnica i ostalog padaju teže na lisnicu penzionera
Život na otoku otežava i činjenica da je u trgovinama sve skuplje zbog troškova prijevoza. Uzme li se u obzir da je prosječna mirovina hrvatskih umirovljenika oko dvije i pol tisuće kuna, ujedno pri tome niža od linije siromaštva od 2.710 kuna, jasniji je i socijalni položaj starije populacije. Iako se zbog turističkih prednosti, u odnosu na prilike i kvalitetu života na kontinentu, uglavnom smatra da u starijim osobama na obali i otocima “teče med i mlijeko”.
Pored svega, naš vitalni umirovljenik realno sagledava prednosti i mane života na svom rodnom otoku. “Ljeti svi hvale taj naš morski način života, iako je u dućanu sve skuplje nego recimo u Rijeci. A onda spomenu kako smo zimi otkačeni od doktora. Ma, ako imaš umrijet, umrijet ćeš. Ovako ili onako ako ti je baš suđeno. A ako je iskrslo nešto da te mogu spasiti, helikopter je za dvadeset minuta u Rijeci. To je u roku onog zlatnog sata i dobro. Sve bude kako ti je suđeno, da umreš na otoku ili u Americi, dođe ti na isto”, smije se nekadašnji brodograditelj.
Otok je ipak ostao draži od Amerike
Otkriva nam usput i zanimljiv detalj iz svoje umalo iseljeničke prošlosti. Upravo su Sjedinjene Države početkom dvadesetog stoljeća postale novi dom mnogima i s ovog sjevernojadranskog područja. Trbuhom za kruhom nastavilo se i nakon Drugog svjetskog rata, a i nakon početaka razvoja turizma šezdesetih godina.
Spletom obiteljskih okolnosti preko velike bare se otisnuo i gospodin Franko. U samo američko srce, državu New York, stigao je s 21 godinom kod tete i njezina supruga. Posjet je bio i ostao čisto turistički, govori kroz smijeh spominjući da mu se i danas supruga toj njegovoj odluci ne može načuditi.
“Rođen sam u Nerezinama, na otoku sam završio školu i proveo cijeli radni vijek. Nije me bilo jedino dok sam služio vojsku na Visu. U Americi sam kod svojih bio četiri mjeseca. Vratio sam se jer mi se nije svidio njihov sistem rada. Išao sam kao turista, a teta se nadala da ću ostat’ s njima. Oni nisu imali djece pa je i to bio jedan od razloga. Ali meni se nije sviđalo tamo. Pitate jel mi danas žao? Ma nije, ne. Žena mi kaže da još nije vidjela takvog luđaka koji je bio tamo i onda se vratio, dok su drugi tražili i čekali godinama priliku da bi mogli doći do obećane zemlje kako se kaže (smijeh).”
Ni zbog penzije Franko nije promijenio mišljenje da je kvaliteta života na njegovom rodnom otoku bez obzira na spomenute manjkavosti ipak neusporediva s američkim asfaltom, kako tih sedamdesetih tako i danas.
“Nije mi se svidio njihov ritam. Dizanje za posao ujutro u pet sati, onda do tamo promijeniti dva, tri vlaka. Uglavnom sat i pol su se vozili. Radili su popodne do pet i navečer bi došli doma. Onda bi jeli, malo gledali televiziju u dnevnom boravku i spavanje. Subotom, kad su slobodni, veš bi prali vani u praonama. Doma nisu smjeli držati mašinu jer bi drvena kuća pala kad bi počela centrifuga. I tako, nije mi se sviđalo. Tu doma radilo se osam sati, a osim odmora možeš i poć’ na kupanje. Sasvim je drugačiji, mirniji život.”
Doduše, iako je more, reklo bi se, pod nosom – na kupanju je, kaže u šali, zadnji put bio kad je djecu učio plivati. A danas radije uživa u pogledu na more uz piće. Supruga, pak, inače rodom Slavonka iz okolice Virovitice, ljeti obavezno iskoristi blagodati pa redovno gušta na plaži. On ju bodri na suhom jer u more bi, priča kroz smijeh, danas jedino mogao slučajno upasti, nego se na kupanje namjeriti.
Radije vrijeme krati uz slikarsko platno i kistove pa stvara većinom morske motive. Za ljubav koju njeguje od djetinjstva u mirovini napokon ima dovoljno vremena, a slike koje je s godinama slao kupcima po cijelom svijetu, kapne i nešto novca. Dovoljno da sa suprugom također umirovljenicom bude zadovoljan životom na otoku. Jedino unuci su ono što Mavrovići zasad tek priželjkuju, dodaje na kraju priče.
Kriza izazvana pandemijom potaknula je grad Mali Lošinj da lani ‘’podeblja’’ božićnice svojim umirovljenicima. Oni s najnižom mirovinom, do 1.000 kuna, ostvarili su pravo na isto toliki iznos. Po 600 odnosno 400 kuna podijelili su onima u iduća dva ‘’razreda’’ primanja. Svi ostali, s mirovinom od 2.000 kuna i više, mogli su odabrati isplatu 200 kuna božićnice u obliku bona ili na bankovni račun. Božićnica je do lani iznosila simboličnih stotinu kuna. Kolika će biti ovih blagdana, ostaje vidjeti.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.