Zahvaljujući cijepljenju, Hrvatska je danas zona bez poliomijelitisa. Zadnji slučaj divljeg poliomijelitisa u Hrvatskoj zabilježen je 1989. Kako je borba protiv ove opake bolesti u nekadašnjem Kotaru Rijeka izgledala, za Narodni zdravstveni list opisao je epidemiolog prim.doc.dr.sc. Vjekoslav Bakašun. Tekst prenosimo u cijelosti.
Obolijevanje od poliomijelitisa javljalo se i na području tadašnjeg Kotara Rijeka, u obliku pojedinačnih slučajeva, ali i manjih epidemija. Zabilježena je epidemija 1953. godine, s 11 oboljelih, zatim 1956. godine, s 13 oboljelih. To je ponukalo zdravstvenu službu na poduzimanje određenih preventivnih aktivnosti.
U jednome danu 40.000 cijepljenih
Veoma značajna aktivnost vanbolničke zdravstvene zaštite bila je akcija cijepljenja protiv poliomijelitisa. Radi smanjenja pojave te opasne bolesti, u Rijeci je 1958. godine provedeno cijepljenje predškolske djece mrtvim (Salkovim) cjepivom protiv poliomijelitisa, s tri doze, u razmaku od šest mjeseci. Financiranje je najvećim dijelom bilo osigurano prilozima radnih organizacija i zdravstvenog osiguranja, uz doprinos roditelja u troškovima cijepljenja.
Cijepljena su djeca u dobi od navršenih šest mjeseci do šest godina. Iako je akcija uspješno provedena, s više od 97-postotnim obuhvatom (prvom dozom, a sljedeće dvije s nešto manjim obuhvatom), to cijepljenje nije dovelo do željenog rezultata u Rijeci, kao ni u drugim europskim državama. Već sljedeće, 1960. godine pojavila se na području Rijeke epidemija poliomijelitisa s 24 oboljela.
Istodobno kad je provedeno cijepljenje mrtvim cjepivom, počeli su se u literaturi objavljivati radovi o uspješno provedenom masovnom cijepljenju živim Sabinovim (Koprovskijevim) cjepivom protiv poliomijelitisa. Dr. Kajetan Blečić, ravnatelj ZZZZ-a, neumoran organizator i borac protiv zaraznih bolesti, prionuo je pripremama za organizaciju masovnog cijepljenja cijelog stanovništva Rijeke, u životnoj dobi od šest mjeseci do 20 godina života. Za provedbu je bila potrebna dobra organizacija i trebalo je u što kraćem vremenu cijepiti što veći broj osoba, u životnoj dobi u kojoj se od poliomijelitisa najčešće obolijeva.
Velik udio i potporu za tu akciju dala je aktualna lokalna vlast, kao i sve društvene i mnoge radne organizacije. Živo, atenuirano cjepivo protiv dječje paralize distribuirao je Imunološki zavod Zagreb. To mu je cjepivo stavio na raspolaganje prof. Koprowsky.
Za uspjeh te akcije bio je zadužen stručni štab, a organizacija je povjerena Epidemiološkom odjelu. U toj akciji cijepljenja, da bi uspjeh bio što bolji, cijepljenje se moralo provesti u jednom danu.
Tog je dana trebalo cijepiti oko 40 tisuća stanovnika tadašnje općine Rijeka (područje od Klane do Kraljevice), U pripremi akcije provedene su opsežne promidžbene aktivnosti putem plakata, oglasa u dnevnom tisku i objavljenim razgovorima s liječnicima, porukama putem radiostanice, slikovnom porukom, projekcijom filma i sl. Dan pred akciju gradom su kružili i snažno trubili automobili zdravstvene službe s istaknutim porukama za cijepljenje.
Red za cijepljenje
Akcija cijepljenja provedena je u nedjelju, 19. veljače 1961., od 7 do 13 sati. Da bi se postigao što bolji uspjeh, cijepilo se na 101-om mjestu u zdravstvenim stanicama, domovima kulture i školskim zgradama, a na svakom je cjepnom mjestu trebalo cijepiti oko 400 osoba. Ja sam bio u ekipi koja je cijepila u Osnovnoj školi Trsat. Članovi ekipe za cijepljenje skupili su se nešto iza šest sati, a pred vratima je već bilo mnogo zainteresiranih za cijepljenje. Do sedam sati već je bilo možda i više od stotinu djece s roditeljima i mlađih osoba. Još dan ranije dobili smo poimenični popis svih osoba koje će biti cijepljene na tom radnom mjestu i dostavljen je potreban pribor.
Cjepivo smo dobili u rashlađenim torbama (poštivajući tzv. hladni lanac), pred sam početak akcije, a u tim ranojutarnjim satima automobili su cjepivo morali prenijeti na sva mjesta za cijepljenje. Dozu cjepiva navukli bi u štrcaljku prerađenu za tu prigodu na način da je igla bila odsječena, a ostao je samo nastavak koji je pridržavan malim federom da bi se onemogućilo da se tijekom uštrcavanja unese u usta. Cjepivo se uštrcalo u usta, nakon čega je svaka cijepljena osoba, odmah, pod našim nadzorom, morala popiti čašu obranoga mlijeka.
Trebalo je voditi poimeničnu evidenciju cijepljenih, što nam je usporavalo posao i jedva smo, uz pomoć nekih roditelja, nekako održavali red. To mi je ostalo u posebnom sjećanju. Ljudi su bili gotovo u panici da što prije budu cijepljeni. Osim djece s roditeljima, bio je velik broj mladih ljudi, koji su se najviše naguravali. Sve je davalo dojam neke panične atmosfere. Skoro su nam u naguravanju provalili ulazna vrata. Teško je zamislivo u uvjetima prvog desetljeća XXI. stoljeća (kada je velik broj protivnika cijepljenja) koliko su onda stanovnici bili zainteresirani da prime cjepivo (posebno roditelji male djece). Strah od poliomijelitisa bio je ogroman.
Već do 12 sati cijepili smo praktički sve koji su bili na popisu. U toj je akciji u Rijeci tog dana bilo cijepljeno skoro 38.000 obveznika, što je bio obuhvat od oko 94 posto. Nakon četiri tjedna akcija se ponovila na istim mjestima (uz obuhvat od 94 posto), a nakon daljnja četiri tjedna i treći put, uz obuhvat od 96,2 posto. Svaki put bilo je sve više zainteresiranih da prime cjepivo.
Bez zabilježenih komplikacija
Usput želim navesti i to da su zdravstveni djelatnici sav taj posao obavili sa zadovoljstvom i na dobrovoljnoj osnovi. S epidemiološkog stajališta, treba istaknuti činjenicu da je tijekom provedene akcije u ta tri mjeseca cjepni virus poliomijelitisa u ogromnoj količini cirkulirao među stanovništvom, jer se dio cjepiva izlučivao putem stolice, što je u velikoj mjeri povećavalo stupanj kolektivnog imuniteta, ne samo onih osoba cijepljenih tih dana, nego i svekolikog pučanstva. Sada se ne sjećam, ali mislim da nisu bile zabilježene komplikacije nakon tog cijepljenja.
Sljedeće, 1962. godine, cijepilo se stanovništvo od 21 do 40 godina života. Obuhvat je bio nešto manji nego prethodne godine, ali ipak zadovoljavajući. Rezultat nakon provedenih akcija bio je taj da je posljednji slučaj obolijevanja od poliomijelitisa na području kotara Rijeka, i to samo jedan oboljeli, zabilježen 1963. godine. Od tada je stanovništvo područja naše Županije, uz stalno visok postotak procijepljenosti dojenčadi i male djece, do današnjih dana oslobođeno velikog zdravstvenog problema – dječje paralize. Uz roditelje, svi zdravstveni djelatnici izvanbolničke zdravstvene zaštite (uz stručnu i moralnu potporu bolničkih liječnika) svojim su zalaganjem pridonijeli tome.
