Prije nekoliko dana došao je k nama u Sindikat umirovljenika hrvatske gospodin koji je u domu kratko vrijeme. Otišao je prije nekoliko mjeseci, nakon smrti supruge. Odmah je nastavio govoriti kako je zadovoljan boravkom u domu jer se sada može posvetiti svome novom hobiju o kojem je maštao godinama. Sada ne mora misliti gdje i što će jesti, tko će spremiti stan, što treba platiti i kako će aktivno provesti dan.
Sjetila sam se nekih umirovljenika koji redovno odlaze u udruge umirovljenika; ne samo da im prođe dan, već da savladaju neke nove vještine i navike kako bi obogatili svoje vrijeme. Gospodin je vrlo ambiciozno postavio svoje ciljeve. Njegova me priča potaknula na razmišljanje o tome kada starije osobe trebaju planirati odlazak u dom. Da li uopće imamo percepciju kada je vrijeme odlaska u dom i kako treba planirati odlazak u dom.
Ozbiljno počinjemo planirati svoje starenje odlaskom u mirovinu. Ostajanje u vlastitom domu najčešća je opcija s rokom trajanja dok god sami možemo, bez većih problema, upravljati svojim životom. I to samo ako smo sami ili s partnerom u mogućnosti organizirati dostojanstveno starenje uz eventualno manju pomoć u vlastitom domu.
Kad dobijemo nekoliko mirovina i kad dnevne obveze postanu premale da nam ispune dan, potražimo aktivnost da ispunimo dio dana koji postaje inače poligon za negativne oblike korištenja slobodnog vremena. Tražimo neki “poslić” ili aktivnosti za slobodno vrijeme u nekoj udruzi. Počinjemo se družiti sa svojom generacijom koja vas odmah želi osvijestiti kako odmah trebamo osigurati i mjesto u “staračkom” domu koji je u vlasništvu grada Zagreba ili županije u kojoj živimo, jer po iskustvu starijih na njega se čeka u pravilu deset i više godina. Dobar dio starih u toj dobi stvarno treba tuđu pomoć.
Starije osobe čim predaju molbu za smještaj u dom osjećaju određenu sigurnost za svoju dostojanstvenu starost. Poznato je da gotovo svi gradski/županijski domovi imaju otvorena vrata i za razne aktivnosti korisnika koji ne žive u domu već ciljano, prema vlastitom izboru, sudjeluju u pjevačkom zboru ili u izradi vezenih ručnih radova, literarnim radionicama ili u tjelesnom vježbanju najmanje dva puta tjedno. Domovi su vezani uz lokalne zajednice u gradskim četvrtima pa zajedno s građanima obilježavaju i svoje obljetnice.
Znam mnogo starijih osoba koje su pokretne i rado odlaze na aktivnosti u najbliži dom. Isto tako u nekim domovima već je dugo na raspolaganju prostor za redovne fizikalne vježbe uz uputnicu HZZO pa bi se možda tako mogao smanjiti i broj stacionarnih korisnika. Naime starije se osobe lakše i spontanije ponašaju u grupama svojih vršnjaka, a uz to mogu zadržati i boravak u svome domu.
Kao psihologinja mislim da bismo na taj način dio populacije spasili od osamljenosti koja često nakon dužeg vremena preraste u neku patološku varijantu. Ovo predlažem na osnovi vlastitog iskustva i iskustva mojih prijateljica koje su ostale živjeti same.
Jedna od njih godinama odlazi svakoga dana po svoj ručak u dom do kojeg ima tramvajem oko pola sata vožnje. Uvijek osim kuhinjskog osoblja pozdravi i prijateljice koje ručaju i prisutno osoblje, porazgovara s mnogima u prolazu, zapjeva i veselo ode u svoj dom ručati.
Moje prijateljice, iz gimnazijskih dana, i ja idemo redovito subotom na kavu i druženje i gotovo svaki puta u posljednjih nekoliko mjeseci se vraćamo kući s kupljenim ručkom. Petkom idemo kupiti samo pržene lignje uz prilog koji pripremimo doma. Ostale dane niti ja ne kuham svaki dan, nego svaki drugi, pa samo promijenim dodatak glavnom jelu. Prilagođavamo naše jelovnike našim financijskim mogućnostima.
Mislim da bi možda gradske uprave i općine mogle organizirati kuhinje za umirovljenike i starije osobe koje bi cijenama bile prilagođene visini mirovina i bile subvencionirane za najsiromašnije umirovljenike i starije osobe. Možda bi tako rasteretili dio troškova za subvencioniranje domova, a sigurno bi se svakako smanjio broj korisnika domova. Tako bi bolje bili zbrinuti i bračni parovi koji bi ručali kod kuće.
Već danas treba više mjesta za specijalne kategorije oboljelih umirovljenika koji ne mogu biti smješteni u dosadašnjim domovima, a novih nema. Čak se i smanjuje broj mjesta za tzv. obične umirovljenike jer se dijelovi raspoloživih prostora adaptiraju za posebne kategorije, npr. oboljele od Alzheimera i demencije.
Najgora je situacija s palijativnim bolesnicima, jer se kreveti za tu kategoriju starijih osoba broje na prste. Na primjer, u Novom Marofu ima samo dvadesetak kreveta, a u Zagrebu desetak.
Smatram da treba u postojeće domove za starije umirovljenike uvesti nove sadržaje primjerenije dobi, ali i novim tehnologijama, no prije svega korisne za očuvanje mentalnih sposobnosti samih korisnika. Ne smijemo nikad zaboraviti ponuditi i osigurati starijim osobama dostojanstven boravak u domu i nove sadržaje i aktivnosti, a to znači i graditi nove domove.
No, korisno je razmišljati i o inovativnim oblicima skrbi za starije, npr. o kvartovskim dnevnim boravcima za druženje i jedan topli obrok dnevno, kako bi se što više starijih zadržalo u vlastitom smještaju na koji su navikli. Hoće li novoizabrane lokalne, gradske i županijske vlasti konačno posvetiti više pažnje starijim sugrađanima? (Biserka Budigam, psihologinja; Glas umirovljenika)