Ljeposava Majkić: Preživjela sam rat i privatizaciju, a u mirovinu sam otišla zbog korone

Posljednjih nekoliko godina dio obiteljskog ljetovanja provodim u velikom resortu pored Šibenika. Odlazimo tamo po želji mog 10-godišnjeg sina koji se tamo osjeća, kako kaže, sretno i zadovoljno. A, iskreno govoreći, ne bunimo se ni mi odrasli.

Razina usluge i naši dojmovi ostali su odlični i tijekom prošlogodišnje, pandemijske sezone pa smo se odlučili vratiti i ovoga ljeta. No, već po samom dolasku, nešto je bilo drugačije. Odmah smo primijetili da među osobljem nedostaje jedno poznato lice. Ni na večeri, a ni sutradan na doručku nismo vidjeli gospođu Ljeposavu Majkić, konobaricu koja nas je svih prošlih godina srdačno i toplo dočekivala i ispraćala. Raspitali smo se i doznali da je otišla u mirovinu. Kontaktirali smo je jer naš boravak u Šibeniku bez susreta s njom ne bi bio potpun.

Cijeli život vjerna jednom poslodavcu

“U Solarisu sam provela 41 godinu – to je moje prvo i jedino radno mjesto u kojemu sam odradila čitav svoj radni vijek”, priča mi Ljeposava, friška umirovljenica. Raditi je započela nakon završene ugostiteljske škole – najprije nekoliko godina sezonski, a potom i “za stalno”. Ovoj je kući i svom poslu bila vjerna, bez obzira na uspone i padove koji su je na tom putu pratili.

“Svi mi koji smo radili u turizmu, imali smo gotovo iste plaće – da sam otišla u neku drugu hotelsku kuću, ne bih ništa profitirala. To je bio i neki generacijski odabir – svi smo ostali vjerni svojim poslodavcima – a da Vam pravo kažem, nije ni bilo prevelikog izbora. O odlasku u inozemstvu nismo razmišljali i svi smo, uglavnom, cijeli život radili na istom radnom mjestu na kojem smo i započeli”, govori.

Turizam nekad i danas

Ova vitalna, radišna i neposredna žena, s godinama je postala svojevrsni simbol kuće u kojoj je radila. Upoznala je na svom radnom mjestu brojne goste, a s mnogima ostvarila i osobni kontakt pa i prijateljski odnos. Turizam je, kaže, osjetljiva branša, izuzetno podložna promjenama.

2U odnosu na moje prve godine, i posao i gosti danas su posve drugačiji. Sve se promijenilo. Nekad je ovo bilo doista elitno naselje, imali smo vrhunske goste, ljude visoke platežne moći s drugačijim potrebama, željama i navikama. Trenutno imamo masovni turizam. No, mi smo se uvijek nastojali jednako ponašati prema svakom gostu – tako smo educirani i tome smo uvijek težili. Devedesetih se struktura gostiju počela mijenjati – miješale su se različite kategorije gostiju pa se znalo dogoditi da se na istom mjestu i u isto vrijeme nađu, primjerice, vlasnik tvornice i njegov zaposlenik”, prisjeća se naša sugovornica.

Paralelno s tim promjenama, došlo je i do pada kvalitete osoblja. Naime, priča nam Ljeposava, novi gosti nisu zahtijevali nikakav poseban tretman. More, sunce, udoban krevet i ukusan obrok bili su im dovoljni.

“No mi smo, a tu mislim na nas nešto starije, odlučili zadržati nekadašnji standard usluge i naš način rada. Inače, kriteriji se u hrvatskom turizmu urušavaju godinama. Ali, ne bih rekla da su za to krivi isključivo mladi ljudi – njih naprosto ništa ne motivira. Oni su spremni često mijenjati poslove i za njih je ovaj posao tek privremena stanica. Mene i moje kolege motiviralo je to što smo radili u struci, znali smo da ćemo ostati tu, voljeli smo taj posao i trudili smo se pokazati ono što znamo. Uvjerena sam da bi se i od današnje mladeži nešto dalo napraviti, kada bi u njima postojala unutarnja motivacija, želja, strast. Oni naprosto nemaju razloga biti bolji, truditi se i rasti”, zaključuje ova iskusna turistička djelatnica.

Poznati gosti iz političkog života

Tijekom svoje dugogodišnje karijere postizala je sjajne rezultate, usavršavala se, putovala po svijetu, a za svoj je rad bila višestruko nagrađivana. Iskustvo je stjecala u svih pet hotela u resortu, a izdvojit će dva – hotele Jure i Niko.

“Jure je bio takozvani klub hotel i u njemu sam radila kad sam bila mlada. Tko zna, možda ga zato i pamtim po dobrome (smijeh). Tamo su dolazili najbolji gosti – Nijemci, Nizozemci, Britanci. No, kada bih morala odabrati samo jedan, danas bih, bez razmišljanja i bez obzira na to što je star i trošan, svakako izdvojila hotel Niko. Taj je hotel kao kuća – ima dušu. U njemu je još uvijek moguće osoblje držati na okupu, svi su složni i rade za istu stvar. U tom hotelu nema nikakvih posebnih atrakcija, ne događa se ništa spektakularno, ali to je divan obiteljski hotel. Bez obzira što je objektivno najmanje komforan i ima samo tri zvjezdice, uvijek je postizao vrhunske rezultate. Tu je gost u prvom planu. Kad se to izgubi, ni turizma neće biti”, kaže Ljeposava Majkić.

Vođena diskrecijom, etičnošću i profesionalizmom, ne izdvaja nikoga od poznatih gostiju kojima je bila na usluzi. Reći će tek da je posebnih, visokih gostiju bilo jako puno, a većina ih je bila iz političkog života.

“Jugoslavija je bila članica Pokreta nesvrstanih, a sve delegacije koje su stizale, bile su naši gosti. Dolazili su nam svake godine i primali smo sve najveće svjetske državnike. Sličan se trend nastavio i u Hrvatskoj – na raznim kongresima, konferencijama i skupovima okupljao se čitav državni vrh, najugledniji stručnjaci i znanstvenici”, priča Ljeposava s nemalim ponosom.

Naporan rad i gost na prvom mjestu

Posao koji je obavljala nije bio lak i tražio je mnoge žrtve. Ipak, zbog obitelji je, koliko je god mogla, izbjegavala jutarnje smjene.

“Dok sam bila mlada, uglavnom sam radila u baru. Došla bih u smjenu u 14 sati i radila do ponoći. U međuvremenu sam posluživala i večeru. Tada hotelski restorani nisu radili po sistemu samoposluživanja, već je svatko od konobara ‘pod sobom’ imao desetak stolova i stalne goste o kojima je brinuo. Gost bi pak, čim bi došao, dobio svoj stol za kojim je sjedio i konzumirao hranu do kraja svog boravka kod nas. Na stolovima su čak znali ostavljati i svoje privatne stvari – to je danas nezamislivo. Posluživali smo im za stolom kompletne obroke – svake večeri goste bismo anketirali – ponudili bismo im tri menija, a njihov izbor bismo prenijeli kuhinji i to ih je sutradan čekalo. Često su se organizirale razne tematske večere – na našim terasama uz more, uz živu glazbu i ples. Te su večeri, tako ispunjene sadržajima, bile baš važan događaj za sve goste hotela. Ni toga više nema”, sjetno će reći Ljeposava.

Dodaje kako se i na drugim punktovima u resortu vijek nešto događalo – na plažama su gostovali razni poznati glazbenici, postojali su posebni programi za djecu, gosti su se međusobno puno više družili.

“Radilo se od 6 do 14 sati te od 14 do 22 sata, bez ijednog slobodnog dana čitave sezone. Ja se sa svojom djecom nisam čitavo ljeto stigla okupati. Tijekom sezone redovito bih izgubila dvanaest do četrnaest kilograma. Previše sam radila, a premalo jela – ne zato što nije bilo hrane, već zato što nije bilo vremena”, kaže ova turistička veteranka.

Jutarnja smjena započinjala je u 6 sati – pripremom za doručak. “Odjeneš uniformu i tog trena počinješ raditi. Nema kavice, odmora, pušenja, telefoniranja. U to vrijeme, nudili smo puni pansion, danas se to rijetko viđa. Angažman je bio maksimalan, nama je to bilo prirodno i normalno. Popodnevna smjena započinjala bi na isti način, a nastavljala bi se u hotelskom restoranu i na terasi. Nerijetko bih na poslu dočekala i ponoć.”

Rat, privatizacija, korona…

Prema riječima naše sugovornice, hotelijerstvo, ugostiteljstvo i turizam izuzetno su osjetljivi dijelovi gospodarstva i svaka promjena u njima se izuzetno jako osjeća. Preživjeli su rat, tužno razdoblje izbjeglištva, privatizaciju, ali kao najgore razdoblje ipak će izdvojiti pandemiju koronavirusa.

“O privatizaciji ću reći samo ovo: dobro je da smo ostali živi. Jako velik broj ljudi bio je u strahu za svoje radno mjesto. Ja sam sebi tada rekla da se nemam čega bojati. Nisam nikad bila privilegirana ili pošteđena, predano sam radila i znala sam da radim dobro i kako treba. Jednostavno nisam vidjela nikakvu opasnost za sebe. I tako je i bilo. Posljednjih nekoliko godina moga radnog vijeka bilo mi je jako lijepo. Čak su nam i plaće narasle i konačno postale pristojne. Prije toga, dugo smo bili potplaćeni.”

“Korona nam je donijela najveću i najtežu promjenu. Što da Vam kažem – kad se ja ne mogu nasmijati, kad ne mogu ostvariti kontakt i interakciju s ljudima – kakvog smisla uopće ima moj posao? Ja volim otvoren, iskren odnos s ljudima i mislim da je to u ovom poslu apsolutno nužno. 39 godina radila sam na taj način i onda sam odjednom morala prestati – to je bio šok na koji se nikad nisam priviknula. Uvijek sam u životu nastojala izvući najbolje iz postojećih okolnosti, no ovdje to jednostavno nije bilo moguće. Shvatila sam da postoje samo dvije opcije – ili prihvatiti novonastalu situaciju ili otići.”

Ljeposava je odabrala ovo drugo. Kaže, uz koronu, izgubila je mogućnost biti ono što ona jest. Morala se distancirati od gostiju. Iako je sezonu odradila uz maksimalno poštivanje mjera – dezinfekciju ruku, stalno nošenje maske i rukavica – čitavo je vrijeme bila u grču. Shvatila je i da je sama u opasnosti jer je bilo i gostiju koji su negirali bolest i odbijali nositi masku. Uz sve to, iznenadio ih je nagli dolazak velikog broja gostiju koji nije bio popraćen primjerenim brojem osoblja. U mirovinu je otišla čim je stekla uvjete, iako je, kaže, mogla raditi još barem dvije i pol godine.

Otišla sam zbog korone

“Da, mogu reći da sam otišla zbog korone i posljedica koje je donijela. Posljednjih sam se godina na neki način pripremala za odlazak – skratila sam si radno vrijeme, radila sam samo poslijepodne, imala sam manju satnicu – nisam se htjela pretjerano iscrpljivati kako bih što dulje mogla raditi. Naravno, to je značilo i manju plaću, ali financije mi u toj priči nisu bile prioritet. Međutim, kada sam u jeku pandemije shvatila da nema izbora i da ću morati raditi i ujutro i navečer i puno više, i u uvjetima koji mi nisu omogućavali rad na moj način, shvatila sam da sam došla do kraja”, priča nam Ljeposava.

Zajedno s još dvojicom kolega, najavila se direktoru te mu predočila svoj plan za odlazak u mirovinu. “„Rekla sam mu da ne želim u mirovinu otići u kolicima i on je to prihvatio.”

Na početku je mislila sam da će joj mirovina biti šok, bila je malo zbunjena i tražila je načina da organizira svoj dan u kojemu se odjednom pojavilo jako puno slobodnog vremena. Mislila je da će se, kada se opet približi sezona, poželjeti vratiti na posao. No, to se ipak nije dogodilo.

“Neću se vraćati – odlučila sam! I više se uopće ne preispitujem oko te odluke. Teško je otići u mirovinu, teško se preorijentirati, to je jedan posve novi život. Nešto što je trajalo toliko godina sada naprasno prestaje. Ali, shvatila sam da se ne smijem ni fizički ni nikako drugačije zapustiti – ja sam uvijek bila u kondiciji, uvijek sam bila aktivna. Danas puno hodam, bavim se planinarenjem, Ne želim stati i zavući se u kuću”, odlučna je Ljeposava.

Sada konačno ljeta može provoditi uz more, u društvu svojih troje unuka s kojima nadoknađuje sve propuštene trenutke opuštanja i uživanja.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.