Briga o samome sebi, osim onog osnovnog – prehrane, higijene i sličnog, uključuje i pravilno baratanje vlastitim financijama i osobnom imovinom. Međutim, osobe koje su zašle u ozbiljnije godine i još su možda suočene s nekim bolestima, često više ne mogu voditi računa o svojim financijama i imovini zbog čega se pokreće postupak oduzimanja poslovne sposobnosti, odnosno samostalnog odlučivanja o novcu i imovini.
“Ako su djeca primijetila da njihov ostarjeli roditelj više ne barata novcem, svojim financijama i imovinom onako kako bi trebalo, oni se mogu obratiti centru za socijalnu skrb kako bi se pokrenuo postupak oduzimanja poslovne sposobnosti”, objašnjava nam Ante Kuprešak, predsjednik Sindikata umirovljenika Hrvatske i njihov dugogodišnji pravni savjetnik.
“Pod poslovnom sposobnošću najčešće smatramo odlučivanje o vlastitim financijama i imovini, ali i općenito postupke prema okolini i način komuniciranja s okolinom. osobi kojoj je utvrđena poslovna nesposobnost, teoretski se može i vratiti poslovna sposobnost. No takvi su slučajevi rijetki, pogotovo ako se radi o starijoj osobi”, kaže Kuprešak.
Da je netko doista poslovno nesposoban, utvrđuje se posebnim postupkom preko centra za socijalnu skrb. Tada se oformljuje posebna stručna komisija koja može utvrditi je li netko doista poslovno nesposoban, objašnjava dalje Kuprešak.
“Uvijek se ide preko centra za socijalnu skrb, drugog načina nema jer sud neće sam pokrenuti postupak. A ako je proces i pokrenut preko suda, odnosno putem neke sudske tužbe, opet će se sud obratiti centru za socijalnu skrb. On pak slučaj šalje na komisiju u kojoj sjede i psiholozi i liječnici, dakle svi oni koji tako nešto mogu utvrditi. Postoje posebne metode kojima se to utvrđuje i to treba obavljati nadležna struka”, kaže.
Puno ljudi traži savjet
Tijekom svoje dugogodišnje prakse, puno se puta, kaže, susreo s upitima vezanima baš uz poslovnu sposobnost.
“Ponekad dolazi do situacije u kojoj djeca ili nasljednici ispituju poslovnu sposobnost onoga tko im je odlučio ostaviti – ili ne ostaviti – nešto u nasljedstvo. Ima slučajeva kad, recimo, brat tuži sestru da je na dobila neku nekretninu, a roditelj nije u vrijeme odlučivanja bio sposoban rasuditi kome što treba pripasti. U svojoj sam praksi imao puno takvih ljudi koji su dolazili po savjet, no uvijek bih ih upućivao nekoj drugoj nadležnoj ustanovi da to prosudi i utvrdi”, kaže Kuprešak. Dodaje da osim od obitelji, zahtjev za utvrđivanjem poslovne sposobnosti može doći i iz bolnice u kojoj je osoba eventualno bila smještena.
“Ponekad se događa i da sama bolnica, odnosno psihijatar, pokrene proceduru oduzimanja poslovne sposobnosti za nekog njihovog pacijenta. Bolnica tada obavještava ukućane te osobe i sud. Ipak najčešće se događa da centar za socijalnu skrb ili sud o stanju osobe obavijeste njezini ukućani”, kaže Kuprešak.
No ima primjera kad će o tome da se neka starija osoba više ne snalazi sama, obavijestiti i susjedi ako ta osoba, recimo, živi sama ili nema rođaka i djece koji bi to mogli primijetiti.
“Takvih je slučajeva sve više jer ima sve više starijih osoba koje žive same. Čovjek ostane sam, stanje mu se pogorša i onda su jedini koji mogu reagirati zapravo susjedi, prijatelji ili poznanici. Također, starije osobe ponekad teško prihvaćaju da nisu više poslovno sposobne, iako ona staračka zaboravnost ne mora uvijek značiti da netko nije poslovno sposoban. Ali dogodi se da djeca i unučad traže ispitivanje nečije poslovne sposobnosti”, objašnjava Kuprešak.
Odluke donijeti dok je osoba još svjesna i može se potpisati
Oduzimanje poslovne sposobnosti često je nužan korak, iako gotovo nikada nije ugodan. To je situacija s kojom se puno puta susrela Tajana Dajčić, tajnica Udruge za Alzheimerovu bolest.
Unutar poslovne sposobnosti fizičkih osoba postoje tri stupnja: potpuna poslovna sposobnost, djelomična poslovna sposobnost i potpuna poslovna nesposobnost te je vrlo važno da svi uključeni – i sama oboljela osoba i njezina okolina – budu dobro informirani o tome.
“Punomoć bi se trebala riješiti onda kad je osoba još svjesna i zna što radi i što potpisuje jer u protivnom može doći samo do manipulacija. Mi zato zagovaramo rano otkrivanje bolesti i ranu dijagnostiku, jer je na taj način osoba kojoj je bolest rano otkrivena i koja je pod terapijom, kad se suoči sa svojom bolešću i sa svime što uz to ide, još dovoljno svjesna da može napraviti sve imovinske, pravne, vlasničke i ostale stvari koje su nužne za njen tijek bolesti. Može se na neki način pripremiti za situaciju kad će joj se stanje pogoršati i kad te poslove više neće moći sama obavljati”, kaže Dajčić.
Iako to nije nimalo lako, treba sjesti i dogovoriti se s članovima obitelji dok je osoba svjesna svojih odluka i dok se može sama potpisati, kaže nadalje Dajčić.
“Puno je tu dokumenata koji se moraju potpisati bez obzira radi li se o punomoćima, dokumentima iz banke, pošte, stvarima kod javnog bilježnika i sličnih stvari koje se moraju obaviti u raznim institucijama. Može se tu raditi i o ugovoru o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, o oporuci ili bilo čemu drugome. No osoba mora znati što potpisuje i mora se znati potpisati. To je ono što je najvažnije.”
Nažalost, konkretno u slučaju oboljelih od Alzheimerove bolesti, često se zna dogoditi da postavljanje dijagnoze kasni te da se sva ta dokumentacija rješava u trenutku kad se osoba više ne može potpisati i njezin potpis više nije prepoznatljiv te on kao takav više nije koristan javnom bilježniku i ne može ga prihvatiti. Tada se ide na institut oduzimanja pravne sposobnosti, dodjelu skrbnika ili nečeg sličnog. U tom slučaju, svu tu dokumentaciju mora prikupiti i riješiti netko drugi u ime oboljele osobe. To što se ishodi sva dokumentacija, ne mora značiti i da je sve riješeno.
“Često se dogodi da ne postoji ni punomoć za odlazak u banku. Ljudi imaju dodatnu karticu i znaju pin, ali to je to. Baš smo nedavno imali takav slučaj. U jednoj obitelji majka se razboljela i progresija bolesti je bila jako brza. 73 su joj godine i zaista joj se brzo stanje pogoršalo. Ubrzo se više nije mogla potpisati, a sin ima samo njezinu karticu i pin i podiže njezinu mirovinu pa misli da je s time sve riješio. A zapravo nije napravio ništa jer on nije opunomoćen po njezinom računu. Znači da on bilo kakve druge transakcije ne može obaviti. I kad ta kartica jednom istekne, gotovo je. Tada bi gospođa u stvari trebala doći po novu karticu, potpisati preuzimanje kartice, a ona to više ne može”, kaže Dajčić.
Punomoć možda neće biti dovoljna
Dodaje i kako se s bankama pojavio još jedan dodatan problem, a to je ukidanje minusa po tekućim računima.
“Banke su zbog sadašnje ekonomske situacije krenule u smanjivanje minusa, odnosno dozvoljenih prekoračenja jer se – banke kao banke – žele prve osigurati. I sada masovno ljudima smanjuju ili čak ukidaju minuse. Pogotovo umirovljenicima smanjuju minuse koje su imali po tekućim računima. Imali smo situaciju da su djeca bila opunomoćena po tekućem računu svog roditelja. Međutim, došla je obavijest da će se smanjiti minus i to dosta. U ovom konkretnom slučaju bilo je u pitanju 12.000 kuna, što je velik novac. Banka tada ostavlja mogućnost ili jednokratne uplate razlike ili kredita koji će vam banka onda opet naplatiti. Stvar je u tome da kad su djeca to otišla riješiti u banku umjesto svojeg roditelja i ništa nisu uspjeli napraviti unatoč tome što su imali punomoć”, kaže Dajčić.
“Naime, tu suglasnost hoće li gospođa razliku riješiti jednokratno ili će ići na kredit, gospođa je morala doći potpisati osobno. A gospođa se više nije u stanju potpisati, niti je više pokretna. Banka rješenje za takve slučajeve nema. Onda je postavljeno pitanje što, doista, ako gospođa ne može doći i ne može to potpisati? Odgovor je bio da ide ovrha. I to je jedino rješenje koje banka nudi”, upozorava Dajčić i dodaje da je takvih situacija puno te da bi se neko rješenje trebalo naći.
“Banke bi ipak morale razmišljati o tome da ako je netko opunomoćen, da se njihova ovlaštenja moraju proširiti na neki način i na taj segment. I banka će sad tu ženu ovršiti za 12.000 kuna. To je ogroman iznos! Godinu i nešto će joj se oduzimati od ionako male mirovine, što to će opet imati negativne posljedice i po njezinu djecu koja će imati manji iznos na raspolaganju, a ionako su financijski opterećeni. No banka za to nema razumijevanje.”
U Udruzi za Alzheimerovu bolest kažu da bi same banke trebale ponuditi neko rješenje, no takve bi se stvari trebale i zakonski regulirati kako bi se mogla napraviti takva ovlaštenja da osobe koje su opunomoćene mogu obavljati doista sve potrebne transakcije. Drugo bi rješenje bilo da oboljele osobe, dok još mogu, zatvore sve svoje račune i sve svoje financije prenesu na nekog drugog u kog imaju povjerenja.
“Kad sam postala svjesna takve prakse banaka, oni su mi kazali da je jednostavno njihova politika takva. No ta je politika loša i treba je mijenjati. Kćer oboljele žene je i pisala banci, tragala za nekim rješenjem, ali nikakvo rješenje osim ovrhe se nije našlo”, kaže Dajčić.
Pokretanje postupka za lišavanje poslovne sposobnosti
Postupak lišavanja osobe poslovne sposobnosti, sudu predlaže centar za socijalnu skrb kad ocijeni da punoljetna osoba zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima ili ugrožava prava i interese drugih osoba te se tada toj osobi imenuje skrbnik. Odlukom o imenovanju posebnog skrbnika utvrđuju se njegove dužnosti i ovlasti.
Sud ce zatražiti mišljenje liječnika vještaka o zdravstvenom stanju osobe za koju je pokrenut postupak lišenja poslovne sposobnosti kako bi se procijenilo da je osoba sposobna samostalno štititi svoja prava i interese. Nakon toga, sud donosi odluku o djelomičnom ili potpunom lišenju poslovne sposobnosti.
Osoba koja je u potpunosti lišena poslovne sposobnosti ne može sklapati pravne poslove, poduzimati pravne radnje, raspolagati svojom imovinom i prihodima, već to u njeno ime i za njezin račun čini skrbnik u dogovoru i sa odobrenjem centra za socijalnu skrb.
Odlukom o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti sud će odrediti mjere, radnje i poslove koje osoba nije sposobna samostalno poduzimati, primjerice: raspolagati imovinom, plaćom ili drugim novčanim primanjima ili poduzimati radnje koje se odnose na brak, roditeljsku skrb i druga osobna stanja.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.