Pod vještim prstima gospođe Reze Špehar (70) iz Radovanja nastali su nebrojene divni radovi: stolnjaci, miljei, slavonski peškiri, razni etno-ukrasi. Jer bilo da je riječ o vezenju, štrikanju ili heklanju, gospođa Reza je prava majstorica. No prije 11 godina, izgubila je vid.
“Dobila sam ablaciju retine na jednom oku i skoro posve izgubila vid. Nakon nekoliko operacija, ostalo mi je tek nešto od vida. No onda se dogodilo i na drugom oku nakon čega su opet uslijedile operacije. Sad imam tek ostatak vida, ne puno, ali ipak nešto vidim, tako da nisam posve slijepa već slabovidna osoba”, kaže.
Suočavanje s gubitkom vida teško se može opisati riječima. Sve one svakodnevne stvari i radnje iznenada postanu ogroman izazov, a tu je i psihološki aspekt prihvaćanja novog stanja.
“Puno sam izgubila u životu zbog toga, ali snalazim se s ovim vidom koji još imam. Nezgodno je kad bilo kuda idete jer ne prepoznajete ničije lice, ne razaznajete što je na nekoj polici u trgovini. Prije sam voljela puno čitati no sada su otpale knjige i romani. Ne možete se s tim pomiriti. Očekujete pomoć od liječnika, no taj vam liječnik u jednom trenutku kaže da za vašu bolest ne postoji lijek i da još nitko nije progledao”, kaže gospođa Špehar.
“U početku nisam znala kome se obratiti. Bio je tu moj muž i moja djeca, ali kad ti liječnik kaže da je to sve što ti medicina može dati i da ne trošiš novce na neke operacije koje ti neće pomoći, teško je to prihvatiti”, kaže.
Pomoć je stigla iz Saveza slijepih Zagreb koji su je povezali i s drugim udrugama od kojih je dobila podršku u vidu potrebnih informacija i korisnih savjeta, od onih praktičnih pa i tehnoloških, sve do pomoći oko ostvarivanja raznih prava. “Puno sam od njih doznala. Uputili me u moja prava i mogućnosti. Za neke stvari nisam ni znala da postoje. Recimo, kako volim puno čitati razveselilo me kad sam saznala da postoji aparat pomoću kojega mogu slušati zvučne knjige i to mi jako puno znači”. kaže.
Gubitak vida u zrelim godinama
Ljiljana Tić, voditeljica sekcije žena Udruge slijepih Primorsko-goranske županije čula je puno sličnih priča. “Kod nas u sekciji ima više žena koje su oslijepile kasnije u životu kad je to teže prihvatiti. Ima primjer jedne učiteljice koja je oslijepila s 51 godinom i nikako se nije mogla psihički prilagoditi i bila je vrlo deprimirana. Prvo što nam je bilo u interesu je da se ta žena integrira među slijepe i slabovidne žene i da pokuša samu sebe doživjeti u situaciji u kojoj se našla”, kaže gospođa Ljiljana.
“Ja sam bila videća, pa sam oslijepila na jedno, pa na drugo oko. Trebalo se sa svim tim nositi. Ta vaša duševna bol ne može odjednom prestati. Meni je trebalo vremena i vremena. Oslijepila sam u 13. godini jer sam pala i udarila se i dobila ablaciju retine lijevog oka. Liječnici me nisu operirali tako da sam posve izgubila vid, a zbog velikog opterećenja desnog oka oslijepila sam i na desno oko tako da sada samo vidim svjetlost”, kaže.
“To se ne može opisati riječima”
Tu agoniju dobro poznaje Marija Ciglar, predsjednica Udruge slijepih Međimurske županije. “Prolazila sam jedno razdoblje koje se i ne može opisati riječima. Uvijek se prije operacije budi nada da će biti dobro, ali nakon njih pet-šest… Oftalmolog mi je tada rekao: ‘Marija, nismo učinili ništa, nikada nećete vidjeti i morate se s tim nositi i pomiriti.’ Ja sam tada imala sina od godinu dana. Najviše me to boljelo. Nekako mislim da bi možda lakše prebrodila tu situaciju da sam bila sama, nego što sam imala obitelj. Retrogradno gledano bojim se da je svima njima teže pala moja sljepoća nego meni”, kaže.
“U tom trenutku sam imala braću koja su me podržavali zajedno s obiteljima i zaista mi pomogli kad god je trebalo ići na operacije i sve što je trebalo oko liječenja i podrške u samom prebrođivanju te moje krize i depresije. Jer to je bile depresija no iz nje se može izaći ako čovjek u životu ima neki cilj. A meni je tada cilj bilo moje dijete da njega postavim na noge i mene je sve vodilo prema tome da osposobim sebe da mogu pomagati drugima i dan danas je tako nakon 30 i nešto godina da je moja misija pomoći drugima.”
Na sreću, nakon što je završila rehabilitaciju i profesionalnu orijentaciju, naišla je na veliko razumijevanje njene udruge u mjestu stanovanja gdje su je prihvatili kao člana svoje obitelji.
“Njihova mi je podrška bila jako važna. I isto tako ja radim prema novooslijepljenjim osobama da uvijek mogu potražiti pomoć, bilo u podršci ili nekim smjernicama ili upućivanu na stručnjake jer jako je važno uključiti upravo njih uključiti kad je sljepoća u pitanju. Pri tome mislim na sociologe, socijalne radnike, psihologe i slično. Oni su jako potrebni svakoj novoslijepoj osobi da budu podrška u samom onom prijelazu od videće do slijepe osobe. Jer to je nebo i zemlja. Ja sam prije bila brza, stalno u pokretu, i odjednom staneš i ne možeš napraviti više niti jedan korak naprijed”, kaže.
“Prvenstveno sama osoba mora dati sve od sebe i to je za svakoga šok i nevjerica, ali tako se ne može živjeti ito se mora prevladati. Kod mene je to trajalo šest mjeseci jer nisam imala više vremena. Nije se imao tko brinuti o meni već sam se ja trebala brinuti o drugima.”
Podrška stručnjaka je jako važna
Iako bi država mogla napraviti puno toga, ono što gospođa Ciglar smatra prijeko potrebnim je da se napokon pokrene status zdravstvene rehabilitacije za slijepe osobe.
“Iako se smatra da je sljepoća najteži oblik invaliditeta, nitko nas baš ne doživljava. Jer slijepi i slabovidni su i obrazovani i dotjerani, iako im za sve treba nešto više vremena. Ja sam bila te sreće da sam završila školu kao videća osoba, jedino sam se morala prekvalificirati. No zaista u današnje vrijeme mlade osobe koje su možda slijepe osobe i od rođenja, završavaju fakultete, jedino je posao malo teže dobiti. No uvijek ću reći: svaka osoba koja želi raditi – radit će!” kaže gospođa Ciglar.
“Dobro je da i u udrugama upućuju mlade ljude na stručnjake što je i meni bilo naročito važno jer sam morala ostavljati malo dijete u svom mjestu prebivališta i otići u Zagreb na prekvalifikaciju i rehabilitaciju i onda se vratila osposobljena u svoje mjesto prebivališta. No danas je to puno bolje iz razloga što i država financira stručnjake bilo preko udruga, bilo preko Saveza slijepih osoba, čija smo mi udruga utemeljiteljica. I ti stručnjaci sad mogu doći na teren, a mi smo uvijek za sve morali ići u Zagreb. Iako je to samo 100 kilometara, ali to je ipak neka udaljenost koju moraš prijeći. Tako da stvari idu nabolje ali polako”, kaže Ciglar.
“Iz vlastitog iskustva mogu reći svima koji ovo eventualno prolaze da pokušaju čim prije odživjeti taj šok i nevjericu i okrenuti se oko sebe i krenuti u novo sutra na način da se prvenstveno jave nekoj udruzi ako postoji u njihovom mjestu a oni će ih uputiti dalje.”
Sam taj dolazak u udrugu ili seksciju već je velik korak, slaže se i gospođa Ljiljana Tić, no svatko se nekako ipak mora sam prilagoditi. “Uz psihološku pomoć, ali ipak sam. Nas bude na sekciji žena između 10 i 15 i međusobno se savjetujemo i razmjenjujemo iskustva kako se prilagoditi kad oslijepiš kasnije u životu. To je razmjena ideja koja je podstrek da život ide dalje. Prva pomoć stiže od udruge i od tuda počinje sve. Onda slijedi psihološka pomoć baš za žene koje su kasnije oslijepile. No neke ne prihvaćaju ali kasnije nam ipak budu zahvalne što smo ih potaknule da se prilagode.”
U Premanturi gdje se nalazi Edukacijsko-rehabilitacijski kamp slijepih, održavaju se sastanci mreže žena slijepih hrvatske i brojne radionice. “Čujemo jako puno savjeta. Svaka žena odavde ode s mnogo savjeta i konstatacijama koje je na sastancima čula i koje može prenijeti daje. Na tim se radionicama predstavljaju žene iz svake udruge i njihov rad, zatim govore čime se u svojim udrugama bave, kako su kreativne. Jako je važno i to da je na programu bila debata o tome što ženama nije po volji i što im smeta, a može se popraviti u njihov udrugama.”
Život ide dalje
Sama gospođa Ljiljana vrlo je aktivna i što se tiče sekcije žena, i kreativnog rada. “Radim na svili, crtam apstraktne stvari, radim u glini. Udana sam i imam sina i kćer oko kojih su mi puno pomogli roditelji. Od 24. godine sam posve samostalna. Kao dijete sam imala kompleks manje vrijednosti, ali s godinama je to složeno na svoje mjesto. Prilagođavala sam se polako. Pomoć udruge i volontera je bila jako važna i evo od 13. godine uspjela sam se prilagoditi i upustiti u daljnji život. Zadovoljna sam.”
Zadovoljstvo je našla i gospođa Reza. “Svoje kreativne radova sam zamijenila nekim drugim radovima, a budući da jako volim cvijeće, imam i više od 200 posuda s raznim cvijećem za koje se brinem. S obzirom da još malo vidim, prinesem to cvijeće svojim očima i mogu ih vidjeti. Svako jutro ih obiđem, zalijem, malo porazgovaram s nekim cvijetom, otkinem koji suhi listić…”, kaže.
Uključila se i u Caritas u svojoj župi gdje se bavi humanitarnim radom. “Obilazimo naše stare usamljene i bolesne. Htjela sam pokazati da mi iako smo slabovidni i sami često trebamo pomoć, još uvijek možemo pomoći i drugima kojima je možda još i teže nego nama. Radim razne radove na svili jer to još mogu, pa pletem stvari od papira koje izgledaju zaista lijepo. To se znalo prodavati pred crkvom, a za taj novac se obiđe neka baka ili neki bolesnik. Kad im ti kao takav dođeš i oni sami dobiju neku snagu i kažu: ‘Gle, pa ona skoro ništa ne vidi a nama pomaže!’ Bude ti nakon toga puno srce. Nema tih novaca koji bi mogli to nadomjestiti.”
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.