Prati nas

Aktivno starenje

Starenje za početnike

Branka Erdelji Štivić: U starenju smo svi početnici, zato sam o njemu i napisala roman!

‘Starenje za početnike’ sjajan je roman prvijenac zagrebačke liječnice Branke Erdelji Štivić s kojom smo porazgovarali o samom procesu njegova nastanka, ali i o vlastitom iskustvu starenja. Naravno, pitali smo je i za planove za budućnosti koje nam je s veseljem otkrila.

Objavljeno

|

Branka Erdelji Štivić (foto: Petra Švarc)

“Melita je na poslu provela onoliko godina koliko ih je njezin šef sveukupno proživio. Možda je došlo vrijeme za povlačenje, zaključuje, ali onda otkriva da je mirovina zapravo čarobno zrcalo koje je odjednom čini nevidljivom: nikoga više ne zanima što ona misli, kamoli što osjeća. Kako će se nositi s tim? Što će poduzeti?” Pita se ovo, na poleđini romana “Starenje za početnike” Branke Erdelji Štivić, njegova urednica Milena Benini

Uz kavu sam s autoricom porazgovarala o starenju, promjenama koje ono donosi, životu u mirovini te o kreativnom procesu pisanja i novim radovima u nastajanju.

Kako izgleda starenje?

Branka Erdelji Štivić po zanimanju je liječnica, specijalistica školske i adolescentne medicine, a čitav je život zaljubljena u književnost. Uvijek je pomalo pisala, onako za svoju dušu, ali je tek po odlasku u mirovinu, krenula u ozbiljnije pisanje. “Kada sam stekla uvjete za punu mirovinu i odlučila se na taj korak, krenula sam voditi bilješke. Htjela sam napisati dnevnik o tome kako sam se osjećala u posljednjoj godini moga radnoga staža”, otkriva Branka.

Oglas

Zaintrigirala su je pitanja – što je starenje, kad ono počinje, koji su njegovi tihi znaci, gdje je taj prijelomni moment u kojemu odlučujemo da više ne želimo biti aktivni? Do koje nas mjere određuje naša profesija? 

“Pišući bilješke, cijelo sam si vrijeme zapisivala i poneka pitanja – svaki dan bar jedno. Ali na njih nisam imala odgovore. Kada sam o tim pitanjima počela razmišljati, prvi odgovori su bili jednostavni: bore, lagani bolovi u leđima, koljenima, kod nas žena i gravitacija. Jer starenje je šuljajući proces, ništa se ne događa preko noći. Postajemo sporiji – na primjer meni je postalo teže skuhati nedjeljni ručak za cijelu obitelj pa bih već u subotu počela nešto pripremati. Zatim bih u nedjelju rano ustala i već u 11 sati postavila stol.”

Uzmi si vremena i pojednostavi si život!

Shvatila je da joj je važno i uživati u procesu. I zaključila da ima dvije mogućnosti – ili si uzeti više vremena ili pojednostaviti stvari – ne  napraviti tri salate, nego jednu, a desert, primjerice, maksimalno pojednostaviti. “Znam da moju obitelj i moje goste zapravo ne zanima vrhunsko kuharsko umijeće, već dolaze radi ugodne i radosne atmosfere koja nastane kada smo zajedno. Shvatiti i prihvatiti tu činjenicu jako je važno za ljude moje dobi”, poručuje Branka. 

O svemu tome pisala je u svom dnevniku. “Ali onda sam  odjednom pomislila kako zapravo ne želim govoriti o sebi, već sam shvatila da želim sažeti puno priča, puno sudbina. Pokazalo se da su te priče univerzalne jer moji su se čitatelji u njima pronašli.”

Branka mi otkriva kako je roman pisala dugo i polako. Nakon formalnog umirovljenja malo ga je stavila “na čekanje” pa je opet malo pisala. No, jednoga dana, vidjela je oglas za radionice kreativnog pisanja u Centru za kulturu Trešnjevka. Odmah im se pridružila i tu je sve krenulo puno konkretnije. 

Radionice kreativnog pisanja

“Radionice je vodila Milena Benini. Grupa je bila sjajna, i po strukturi i po kvaliteti rada. Toliko sam toga tamo naučila, stekla određeno samopouzdanje. Jednoga sam dana Mileni stidljivo pokazala svoj rukopis i rekla joj da sam otvorena za kritiku. Njezini komentari, sugestije i savjeti bili su mi silno dragocjeni. A kada je rekla da priča drži vodu i da bi bilo dobro pronaći izdavača, nisam mogla vjerovati!”

Branka je za glavni lik u svom romanu uzela ženu , dobro situiranu, stabilnu, bez egzistencijalnih i materijalnih problema. “Htjela sam dati samo taj emotivni dio i ta drama mi se činila dovoljnom za roman. Dodala sam i lijepu dozu ljubavi jer ljubavi nikad dosta! Htjela sam da moja Melita ima neki svoj san, neku svoju oniriju u koju odlazi kada se želi povući i odmoriti. Dala sam joj i svojevrsni kontrapunkt njezinu mužu – ne nekog violinista, već nekoga iz nekog drugog svijeta, nekoga tko zvuči i jest nemoguć za nju”, pojašnjava autorica. 

Nakon uredničkih intervencija, tekst je došao i do izdavača. Ali Branka se time nije previše zamarala. Uživala je radeći na tekstu i bila je zadovoljna jer je tu priču završila, zaokružila. A kada joj se nakon tjedan dana povratno javila Sandra Pocrnić Mlakar iz izdavačke kuće Beletra i rekla da bi ona to objavila, tek tada joj je postalo jasno što će se dogoditi. 

foto: Petra Švarc

Naslovnicu romana ilustrirala je Helena Klakočar, jedna od najboljih hrvatskih strip crtačica koja je izdanju dala vizualnu svježinu i originalnost. Roman je, priča Branka, izazvao puno veću pažnju nego li je očekivala. Prvo izdanje se gotovo cijelo rasprodalo, čak su ga i knjižnice otkupile za svoj fundus. Bila je, kaže, u pozitivnom šoku. Uslijedile su promocije u Zagrebu i Koprivnici, gdje je Melita provela dio svog radnog vijeka. “Bila su to divna druženja. Malo nam je korona pomrsila planove, ali glavninu posla smo ipak uspjele odraditi prije pandemije.”

Melita i Branka, Branka i Melita

Pitam je koliko Melite ima u njoj, a koliko nje u Meliti. “Sigurno puno. U oba smjera. Budući da sam u međuvremenu pisala i nešto drugo, sada s distance mogu reći da se dosta preklapamo nas dvije. Jer, ako želite opisati neku emociju, vi za to nemate nikakav drugi alat osim poznavanja vlastitih emocija. Ne možete pisati iz tuđih cipela jer vam je sve to nepoznato i nije autentično. Vi naprosto ne znate kako netko proživljava strast, radost ili pak anksioznost. Poznajemo samo svoje vlastite reakcije”, otkriva Branka Erdelji Štivić.

Dodaje kako se smatra privilegiranom jer je kroz život i posao liječnice upoznala jako puno ljudi – djece, roditelja, baka i djedova koji su joj dolazili u život sa svojim životnim pričama. Naravno, kaže, nije zlorabila nijednu od njih, nije preslikavala. Pokazalo se da zna opisati i izmisliti neke radnje koje se njoj nisu nikada dogodile, ali emocije i reakcije na njih – to je doživjela.

“Neke stvari sam doživjela kroz druge ljude pa sam dijelom te osjećaje upila i prenijela ih u tekstu. Ali, sigurna sam da se nitko ne može prepoznati jer je sve lišeno detalja i faktografije. To naprosto ne bi bilo fer. Ali, svako iskustvo koje doživite, ostavi u vama neki trag. Ja sam zahvaljujući periodu od deset godina što sam ga provela u općoj medicini, možda malo i izgorjela jer sam se jako uživljavala u neke tuđe drame. A tu je bilo svega – od žulja na peti do leukemije. To je znalo biti i potresno i u tom sam periodu naučila kako se nositi s tim bremenom”, prisjeća se Branka.

Muškarci bolje stare, ali i oni imaju svoje patnje

Dodaje kako joj ponekad i sami likovi diktiraju radnju, neovisno o njezinoj namjeri i planu. Kao da im je udahnula život kojega sada sami žive. 

U knjizi se pojavljuje i teza kako žene stare drugačije od muškaraca te kako, sa starenjem, postaju sve manje vidljive. “To jest jedna od teza u romanu, ali ipak bih tu zadržala malu rezervu”, kaže mi Branka kada povlačim paralelu s knjigom “Nevidljiva žena” Slavenke Drakulić. 

“Ženama jest generalno teže kroz život u raznim fazama, a u fazi starenja pogotovo, i to najviše zbog ogromnog diktata i imperativa mladosti. Moje je mišljenje da je na našim licima ispisan naš život i ako ga previše prepravljamo, zapravo ga falsificiramo. Zato volim svaku svoju boru”, posve razumno zaključuje Branka.

Daje mi primjer glumca Paula Newmana koji je, kaže, mogao biti star te i dalje aktivno glumiti i to nikome nije smetalo. S druge strane, mnoge glumice, kada dođu u neke godine, to više ne mogu. 

“No, mislim da i muškarci imaju svoje oblike patnje koji nam nisu dovoljno poznati. Oni o njima manje govore, manje ih iskazuju i srame ih se više nego što ih se srame žene. Žene su  progovorile i to je sjajno, ali pritom bih dala i malo prostora i drugoj strani. Nije lako muškarcu koji živi uz feministicu. On treba znati i moći zadržati svoju autentičnost. Smatram da su žene u dobroj mjeri odgovorne i za prijenos određenih patrijarhalnih elemenata u našem društvu. Često svojim muškarcima i obitelji pružaju nešto što nitko od njih i ne traži. Recimo, mnoge žene iskazuju divljenje prema svojim muškarcima čak i onda kada nije potrebno, i onda kada nitko to nije tražio. To onda zna postati i naporno”, ukazuje Branka. 

Što možemo dati svijetu?

Po njezinu mišljenju, treba se zapitati što stariji ljudi mogu dodati svijetu u kojem živimo. On je, kaže, i površan i svakakav, ali trebamo krenuti od sebe i sagledati sve što sami možemo napraviti kako bismo ga oplemenili. 

“Nažalost, sa starenjem doista svi postajemo manje vidljivi. Moja mama mi je jednom rekla – star si kada te više nitko ne pita za mišljenje. I to je bolno istinito. Ali, naučila sam da se život odvija u ciklusima i da mi stariji imamo nešto jako dragocjeno – iskustvo. Bitno je da između nas i mladih nema ljubomore, želje da nekoga ugrozimo. Ako  nađete svoj prostor, svoju nišu, vi možete svoje iskustvo upotrijebiti. I odjednom se nađete okruženi i mladima i osjećate se ravnopravnima. Najvažnija poruka je da mi to možemo. Mi imamo izbor. Možemo ostati doma, ali možemo i reći – ajmo vidjeti što možemo napraviti, za svoje unuke i svoju djecu.”

To ne mora biti jako velik i konkretan doprinos, kaže Branka. Primjerice, baka može svaku nedjelju okupiti obitelj na ručku. To je već velika stvar jer su svi zajedno, bliski, druže se. 

Branka Erdelji Štivić (foto: Petra Švarc)

“Samo moramo voditi računa o tome da u starenju postoji zamka – čovjek  katkada osjeti nemoć ili slabost i tada mora zatražiti pomoć jer se može dogoditi da okolina to ne primijeti. Zato treba svoje potrebe jasno komunicirati. Ne smijemo dozvoliti ni veliko sužavanje interesa. Umiroviti se ne mora značiti i mirovati.”

Mirovanje ne dolazi u obzir

A da Branki mirovanje ne pada na pamet, svjedoči i podatak da u rujnu očekuje izlazak svoje nove knjige. 

“Već imamo i naslov – ‘Bake u avionima’! Bit će to zbirka priča o deset likova koji su svi međusobno povezani. Tema su, kako sam naslov kaže, bake. Bake koje avionima putuju u razne zemlje kako bi bile sa svojom djecom i unucima. To je i generacijska priča o čitavim obiteljima koje su iselile u inozemstvo u potrazi za nekim boljim prilikama. To nisu klasični gastarbajteri koji rade u Njemačkoj, a u domovini su ostavili djecu i žene pa samo šalju novce. Ne, to su obitelji poput one moje kćeri koja je otišla u Njemačku studirati i tamo se zaljubila i osnovala obitelj. Opet pišem o svom iskustvu jer sam i sama jedna od tih baka, koje se, s već pomalo potrošenim kukovima, gegaju po aerodromima i putuju svojim unucima.”

Ovo je tema o kojoj se, kaže Branka, do sada malo pisalo, a njoj je, osim osobno, zanimljiva i kao fenomen. 

Bake u avionima

“Zanimala me razlika između baka koje djecu primaju u svojoj kući, u svojoj kulturi, u svojoj kuhinji – tamo gdje su one uzemljene, sa svojim prijateljima u okolici i gdje su djeca dio života tih baka, i onih koje djeci dolaze u strane zemlje, izvan svog životnog konteksta, tamo gdje su one strana tijela.”

Prvotno je, kaže, htjela analizirati odnose unuka i baka i od toga je krenula, ali ju je onda njezino istraživanje odvuklo u drugom smjeru. “No, opet je to priča o odnosima jer književnost su zapravo odnosi – energija koja struji među ljudima” priča mi Branka. 

Jako se veseli ljetu jer to znači da će njezini unuci doći k njoj. Provest će zajedničko vrijeme na moru, družiti se i biti blizu, “na njezinu terenu”. Za nju tada nema stresa jer je, kaže, davno naučila lekciju – nikad se ne miješa u svakodnevne odluke pa ni u odgoj svoje djece. Nikad čak ni ne sugerira neka možda bolja rješenja, već se nastoji prilagoditi njihovom ritmu i tempu života.

“Ako me pitaju za savjet, rado im ga dam, ali znate, netraženi savjet, najgori je savjet”, mudro zaključuje Branka Erdelji Štivić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.