Hrvatska operna pjevačica Gertruda Munitić (76), najveće je uspjehe u karijeri doživjela kao primadona sarajevske Opere. Ljubimica nekadašnje Jugoslavije iz Sarajeva nije htjela otići ni u teška ratna vremena, no napustila ga je 2007. godine nezadovoljna stanjem u matičnoj kući, nakon čega je postala savjetnica u Koncertnoj direkciji Zagreb. Iako su je brojni mediji predstavljali ljubavnicom doživotnog predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, Munitić je to nekoliko puta demantirala. Tako je prije nekoliko godina izjavila da joj je pokojni maršal bio sklon isključivo kao umjetnici, a sve priče koje su iz toga nastale nazvala je rezultatom spletki ljudi oko Tita koji su tako ostvarivali neke svoje planove. U cijelosti prenosimo intervju s primadonom Munitić objavljen 1984. godine u beogradskom časopisu Intervju.
—
Rođeni ste u Omišu kod Splita, tu su i bili vaši prvi koraci u pjevanju. Već tada, u ranom djetinjstvu, zvali su vas “čudom od djeteta”?
Upravo tako, odgovara sa smješkom. – Kristalno čist sopran su prave uši već tada čule i proricale mi blistavu budućnost.
Već kao mlada djevojka, sa glasom koji bi sve operske kuće u zemlji jedva dočekale, vi ste se opredijelili za Osijek. Ni za Zagreb, ni za Beograd. Zašto baš Osijek?
Moj glas, talenat, razvijao se u provinciji. Uslovi su bili skromni, često na granici razumijevanja. Iz Splita sam otišla jer tamo nisam imala mogućnost za školovanje. A Osijek – Osijek je u to vrijeme bio jedan od jačih centara. Bila sam mlada i bojala sam se da mi veliki grad ne proguta. Inače, i sada bih svim mlađim talentima preporučila da idu prvo u manje gradove. To je najbolja škola. Više je mogućnosti za pjevanje, više premijera; uopšte, više nastupa.
Nakon konačnog usavršavanja, iz Osijeka ste morali otići. Došli ste u Sarajevo?
Da, bila sam majka male djevojčice, trebao mi je krov nad glavom. Sarajevo mi je prvo ponudilo dom i, eto, ja sam došla tu, tu stekla prijatelje. Bilo je i kriza, naravno. I, htjela sam u dva navrata napustiti Sarajevo, i oba puta pred konačnu odluku dobila sam dvije najvrednije nagrade – prvo Šestoaprilsku, pa i Dvadeset sedmojulsku nagradu, za stvaralaštvo. To me je spriječilo da odem i dalo mi novo samopouzdanje i snagu da idem dalje i da se borim.
Ipak niste otišli u inostranstvo, a zvali su vas. Bile su to, dakako, primamljive ponude. Odlučili ste da čitav svoj radni vijek, svu ljepotu svog glasa i svog scenskog kazivanja, podarite Jugoslaviji i ovoj publici – domaćoj?
Bilo je mnogo ponuda i mnogo primamljivih, puno primamljivijih no što možete i zamisliti. Mogla sam biti milijarderka, ali ja sam htjela da ovdje postignem to što sam postigla. Jer, vjerujte, teže je, puno teže pjevati pred domaćom publikom i oduševiti ovu našu, jugoslovensku, publiku. Teže je ovdje izgraditi uspješnu karijeru nego čitav “Metropoliten” dići na noge.
Kontinuirano u renesansi
Miljenko Grgić je za vas rekao da ste odavno bili Pogorelić u jugoslovenskoj operi, šta vas je, ipak, tu zadržalo?
Publika zna zašto i šta to sve radim. Zašto da ovom muzikom ne oplemenjujem naše ljude? Zar radi nekih sasvim drugih problema, mojih problema na nekim frontovima, treba da naš čovjek ovaj naš Balkanac koji je beskrajno iskren ispašta? Zar je dobro da on bude uskraćen za nešto lijepo, što donosi poseban kvalitet njegovim duhovnim potrebama. Bilo je i teško, ali ja sam ipak imala dosta uspjeha. Treba imati mnogo strpljenja – ne srljati. Ja stalno doživljavam renesansu – dakle, uspjela sam.
Mnogo je nastupa za vama. Ipak, koji biste mogli izdvojiti kao onaj koji po nečemu pamtite?
Svaki nastup nosi nešto svoje, neki svoj sjaj, svaki je divan na svoj način. Ipak, izdvojila bih dva. Kao izvanredan uspjeh pjevanja van zemlje smatram onaj koji sam postigla u Meksiku 1981. godine, kad sam pjevala u “Belles Artesu”, izvodili smo “Rigoleto”. Kritika je tada bila fenomenalna. Pisalo je da se u posljednjih 50 godina ne pamte takve ovacije u Meksiku. Kad sam pročitala da moj nastup smatraju mnogo vrednijim od nastupa mojih prethodnica, bila sam iskreno iznenađena i beskrajno radosna.
Od naših bih izdvojila onaj 1976, u rudniku “Kreka” Banovići. Poslije mog nastupa jedan je rudar rekao doslovno ovo: “Ja nisam volio tu muziku, ali kad sam čuo tu damu, otišao sam na posao pjevajući. I, uvijek radim sa više elana kad se nje sjetim”. Ako nakon mog nastupa makar deset ljudi bude zadovoljno i postanu poklonici ove muzike kojoj sam posvetila život, moja misija je uspjela.
Trideset stolica više
Na našoj opernoj sceni, do sada, ili preciznije, do pojave Gertrude Munitić, soprani poput vašeg su, zbog korpulentnosti bili vrlo statični na sceni. Otada se uvriježilo mišljenje da svi soprani moraju izgledati baš tako. No, vi ste to izvanredno demantovali. Vi unosite mnogo glumačkog žara u svaki svoj lik, u svaku svoju predstavu. I veoma uspješno prenosite taj žar na publiku. Čime to plijenite? Šta to zrači iz vas ?
Ni sama to ne mogu precizno definisati. Posjedujem neki fluid, neku žicu, kako bezbroj puta rekoše kritičari. Vidite, ja mislim da je teško postići da vas publika shvati i da bude zaista zadovoljna ako vi samo pjevate. Čovjek mora da gestom, svojom glumom, izrazom lica, potkrijepi to što pjeva. Bez toga je uspjeh polovičan – biće ih u sali koji vas jednostavno nisu razumjeli. Ja se na sceni osjećam kao buktinja. To je nešto kao erupcija vulkana. Tad ne postoji ništa osim muzike i sve što ja želim jeste da usadim ljubav prema takvoj muzici u ljude koji me slušaju.
Inače, mislim da je neophodno putovati i u manje gradove, u sela, nastupati pred tim ljudima. Jer u okvirima velikih gradova poput Sarajeva, Beograda, Zagreba… ne možete ni izbliza biti uspješni kao kad uz sve to imate i brojna gostovanja širom zemlje. Kad vas i tamo priznaju i kad vam, recimo, u jednom malom Travniku, na stotine ljudi ostane pred vratima dvorane, a u dvoranu “nagurali” još 30 novih stolica pa je vruće i jedva se diše, a onda to znači da je uspjeh potpuniji, da niste uzalud tratili vrijeme.
Zastrašujući je prosjek na našim scenama. Pozorišta su prepuna prosječnih umjetnika. Umjesto da vole umjetnost kad je već ne stvaraju – oni onemogućavaju vrijednosti. Postoji, u zadnje vrijeme, pojava politiziranih umjetnika – onih koji se čak ne bi smjeli ni nazivati umjetnicima. Umjetnik ne može biti samoupravljač i ne može govoriti o problemima izvan umjetnosti, još manje može da rješava te probleme.
Umjetnik je umjetnik. Čitav svoj život posvećuje tome, on nema vremena da se bavi drugim problemima društvene stvarnosti. Dovoljna je njegova uloga ako podiže nivo kulture u nekom društvu. Ako to uspije – uspjela je i njegova misija. Postoji puno umjetnika a malo umjetnosti. Umjetnik ne smije da zna šta osjeća i šta nosi u sebi. On to mora da da. (Šaljapin – op. a.)
Iduće godine slavite 25 godina plodnog rada. Mislite li da se polako bližite kraju?
Ni u kom slučaju. Imam još mnogo posla da obavim prije no što se konačno povučem sa scene. Istina, iduće godine slavim 25 godina rada, ali ja sam rano počela – već sa 14 godina sam donijela roditeljima prvi honorar od pjevanja. Imam još dosta toga da ostavim ovoj zemlji i ovoj muzici. Evo, zgodna je prilika da sada pozovem sve svoje prijatelje i ljubitelje opere, da dođu u aprilu, maju iduće godine, da podijele sa mnom radost na toj proslavi. Za tu priliku pripremićemo “Kći puka” Donicetija. Ima do tada još dosta vremena, ali, svakako obećavam da će biti lijepo.
U tih 25 godina, moram to reći, imam divna priznanja, a najdivnija među njima su mojih 15 nastupa pred drugom Titom. Može li se zamisliti veće priznanje za rad od toga?
Teško je imati muškarca koji se uklapa
Posao kojim se bavite donio vam je mnogo lijepih trenutaka, mnogo priznanja, mnogo sreće. No, nije li ta sreća malo zasjenila drugu sreću u životu izvan opere, iza scene?
Dakako. Vidite, uz ovakav posao ostaje vam jako malo vremena za sebe. Teško je naći muškarca koji će imati dovoljno razumijevanja za tvoj posao, za tvoja odsustvovanja. Teško je imati muškarca koji se u sve to može uklopiti. Ja sam se uvijek brinula sama za sebe. Zato i mislim da je moj uspjeh još veći. Sve ove godine sama sam sa djetetom i to nije ni malo lako. Ja joj moram biti i otac i mati, a često sam bila u prilici da joj ne budem ni mati. Često me nije bilo, ali ona nikada nije bila sama. Uvijek je imala nečiju brigu – ako to može zamijeniti brigu majke.
Kad već govorim o odnosu između muškarca i žene, moram da napomenem da ne volim glupu podjelu na muške i ženske poslove. Čovjek treba da radi ono za šta je sposoban i nadaren. Ne volim vidjeti muškarca u kuhinji samo zato što veoma mnogo volim kuhanje. Žena bez muškarca je samo pola žene. I obratno, naravno. Moraju biti zajedno. Nije to priroda uzalud tako napravila.
U nekim srednjim godinama je to teško postići, teže nego kad si mlad, ali sa mnogo ljubavi i to se može. Muškarac mora biti pun razumijevanja i popustljivosti, ali, istovremeno, čvrstog karaktera. Onda može pružiti ogromnu ljubav i nježnost. Baš ono što svakoj ženi treba. Ne samo ženi koja se bavi sličnim poslom, nego baš svakoj. Na 100 bračnih parova naći ćete jedan koji je dobio ono što je i tražio i želio. Poruka je, ipak, samo ljubav, ne seks, nego prava, iskonska ljubav, ljubav očiju. Poslije sve dođe samo po sebi spontano.
Mislite li da ste uz svoj posao mnoge nedostajali Anamariji?
To, ipak, morate pitati nju. Ja lično mislim da jesam. I to se sada najbolje vidi u tome što je Ana malo razmažena. Jer, mene danima nema, a kad dođem, a ona napravi nešto što dobra djevojčica ne bi smjela, ja se ugrizem za jezik. Bila sam vrlo popustljiva. No, Anamarija je izrasla u zdravu djevojku koja ima divno društvo. Ta mladost me oduševljava. Mladost koja nema strpljenja, ima puno ambicija, želi začas da osvoji svijet. Ajme, da sam bila takva, di bi mi bio kraj!? A, mladost, mladost je uvijek i osvajala svijet.
Fluid Brene i Miroslava
Poznato je da vrlo rado, u odgovarajućim okolnostima, zapjevate i starogradske pjesme, uopšte da volite svaku muziku.
Volim svaku muziku koja je dobra. Volim dobru rok muziku, narodnu, čak i novokomponovanu ako zaista vrijedi. Uvijek mogu osjetiti koja je to muzika ona prava. Eto, kad se Miroslav Ilić pojavio na našoj sceni ja sam rekla: “Ljudi, ovaj će momak osvojiti Jugoslaviju!” Uz sve što pjevate, bilo šta da pjevate, morate imati šarma, morate, jednostavno, znati šta hoćete. Brena je znala šta hoće, ima mnogo šarma i uz taj šarm je postigla svoj cilj. I, mora se reći da ono što pjeva zaista dobro izvodi.
Evo, na sarajevskoj sceni se pojavila jedna mlađa, nepoznata rok grupa. Zove se “Roxy”. Nedavno su izdali prvi LP (pokazuje ploču). Ja sam to slušala i kažem vam, od ovih momaka će nešto biti. Imaju svoj fluid. Ja ću uvijek rado pomoći mladima, ali samo ako osjetim da će ta pomoć koristiti, odnosno da je ta pomoć usmjerena na pravu stranu.
U tom poslu kojim se bavite neizbježni su susreti sa mnogim ljudima, mnogi prijemi, posjete… Za svaku priliku od jedne priznate primadone se, naravno, očekuje da uvijek bude prikladno obučena. Ne bi bilo loše da nam otkrijete tajni izvor vaše garderobe?
Donedavno sam se snabdijevala u buticima, no, sada sam otkrila pravi biser. To je “Sana” iz Bosanskog Novog koja izrađuje divne modele koji potpuno zadovoljavaju moj ukus i moje potrebe. Ima tu i jedna druga stvar. Uglavnom te modele koje želim dobijem po tvorničkoj cijeni. Uvijek mi izađu u susret. Te sitne, male pažnje koje ponekad znaju biti puno ugodnije od onih velikih toliko me raduju. Puno me obraduje kad šalterski radnik na željezničkoj stanici prepozna moj glas preko telefona i kaže kako će za mene svakako naći kartu u prepunom Olimpiku, ili kada mi prodavačica cvijeća obavezno pokloni jedan buket. To silno raduje čovjeka.
Odlažući vrhunac
Vi se već godinama održavate u samom vrhu naše opere, no, stiče se utisak da izbjegavate da dostignete pravi vrhunac u svojoj karijeri. Povremeno se povlačite?
Moj otac mi je uvijek govorio: “Kreći se ka vrhuncu, ali ga nikad nemoj dostići.” Jer kad jednom doživiš to, teško se održavaš na tom mjestu. A, padovi su vrlo bolni i ja se bojim padova. Kad god bih osjetila da je baš to trenutak da dotaknem tron – povukla bih se, mirovala izvjesno vrijeme i onda opet krenula u napad. Bude to pravi “comeback”.
Publika me je uvijek izvanredno prihvatala. Čeka me sada, nakon ovog posljednjeg povratka, mnogo posla. Pripremamo praizvedbu “Slavuja” Brune Bjelinskog u režiji Drage Fišera koji ove godine slavi 40 godina rada. Na jesen obnavljamo “Kiss me Kate” (Poljubi me Kato). Imam još veliku želju da obiđem Australiju, Kinu i Japan. Za Australiju već postoje neki izgledi. No, još uvijek ništa ne znam.
Bilo je u vašem radu mnogo humanitarnih akcija. Između ostalog, nastupi u Jastrebarskom, juna 1982, na 40-godišnjicu oslobađanja djece iz ustaškog logora?
Da, to je bio X. Zbor pionira Jugoslavije pod nazivom “Nikad neću zaboraviti”. I ja zbilja nikad neću zaboraviti djecu koja su me slušala. Pitala sam ih da li zaista vole to što im pjevam, da li razumiju. Oduševljeni pljesak dječijih ručica bio je divan odgovor.
Već smo govorili o mladima, evo sada i o djeci. Za kraj našeg razgovora, mogli biste reći planirate li da jedan dio svog umijeća, svog duha, umjetnosti koju nosite, prenesete na mlade?
Razmišljala sam o tome. Mislim da ću to vjerovatno uraditi kad prestanem izlaziti na scenu. No, sada je još uvijek rano o tome govoriti. Bila bih srećna kad bih uzela dva učenika, ali zaista talentovana učenika, i pomogla im da postignu sve što mogu. Ništa konkretno, vezano za to, nije mi ponuđeno, ali rado ću se prihvatiti tog posla kad za to dođe vrijeme.
/razgovarala: Žana Misović, Intervju, studeni 1984./ Yugopapir /
