Štefica Cesarec: ‘Odbila sam Jovanku i osvojila Belu Krležu’

“Znate kaj – dobro sam, nemam neke ozbiljne bolesti, a u glavi sam bistra kao kad mi je bilo dvadeset”, kaže mi uz zvonki smijeh gospođa Štefica Cesarec, nekadašnja voditeljica krojačnice u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, gdje je provela čitav radni vijek. U 93. godini života, svoju je cjeloživotnu adresu u Gundulićevoj ulici zamijenila onom u Domu za starije Medveščak u koji je doselila prije desetak dana. 

“Za dom sam se zapisala davno, još prije 14 godina i vjerojatno se još ni sada ne bih odlučila doći da nije bilo potresa u kojemu je moj stan jako nastradao. Zdrava sam i potpuno samostalna, ali eto – imam te godine i mislila sam si da je baš sada pravo vrijeme za taj korak.”

Suprug joj je preminuo davno, ima kćer i unuku koje su također napustile zajednički stan u središtu Zagreba kojemu predstoji temeljita obnova. Krhke je i sitne građe, korak joj je žustar i brz, a do svoje vanjštine drži i danas, u tim doista poznim godinama. 

Život posvećen kazalištu

“Modom i kostimima bavim se cijeli svoj život. Završila sam krojački zanat i nakon što sam godinu dana radila u jednom zagrebačkom salonu, 1949. sam došla u HNK. Te sam se godine i udala i doselila u Gundulićevu ulicu, gdje sam živjela više od 70 godina. Cijeli sam život jako puno radila, s jako zanimljivim i talentiranim ljudima i zaista mogu reći da sam uživala u svakom danu”, priča mi gospođa Štefica ili Štefi, kako su je zvali i još je zovu.

Ukratko mi pojašnjava koju je ulogu zapravo imala u kazalištu: “Prvi korak u izradi kostima za svaku predstavu su skice koje izrađuje kostimograf. Onda s tim skicama dolazi k meni i ja prema njegovim zamislima pripremam predračun. Zatim nabavljam materijal, posebno za svaki novi projekt jer svaki stil i epoha zahtijeva specifične tkanine i dodatke. I onda kreće krojenje i šivanje, uz ogromnu pažnju koju smo posvećivali svakom detalju, svakom naboru, dugmetu i ušitku. Na kraju smo svaki kostim detaljno uštimavali na pupi – krojačkoj lutki. Sve je moralo biti savršeno”, prisjeća se.

U mirovinu je službeno otišla 1994., ali nije mirovala. I dalje je radila po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i bila je izuzetno tražena. Njezina šivaća mašina utihnula je tek kada je navršila 85 godina. Kroz njezinu su krojačnicu prošli svi – glumci, redatelji, balerine, zboristi. Prisjeća se kako je upravo ta prostorija bila središte društvenog života Kazališta. A bogat je društveni život gospođa Štefica vodila i privatno. No, gotovo je sve svoje prijatelje nadživjela pa je sada veseli upoznavanje novih ljudi, ovdje u Domu Medveščak. 

Optimizam kao način života

“Sretna sam jer i ovdje imam nekoliko poznatih lica. Ipak je lakše doći u neku sredinu kada barem nekoga znaš otprije. Jako sam prilagodljiva i lako sklapam poznanstva i prijateljstva pa se oko toga ne zamaram“, veselo zaključuje. Iako je friška stanarka umirovljeničkog doma, prvi dojmovi su joj jako dobri. 

“Imam ovdje svoju garsonijeru u kojoj živim sama i zaista se ne mogu požaliti. Sve je čisto i uredno, zaposlenici su jako ljubazni, moji novi susjedi djeluju mi OK i jako sam optimistična. Iako sam praktički do jučer živjela u stanu od 120 kvadrata, vjerujem da ću se lako i brzo navići i na ovaj život. Hrana je također ukusna i, za moj pojam – preobilna. Nikad ne pojedem sve.”

Sretna je što je u dom stigla nakon što je najgori period pandemije koronavirusa prošao. Na novu je adresu već stigla cijepljena pa se ne boji zaraze.  “Cijepila sam se Astra Zenecom i nisam imala baš nikakve nuspojave. Zdrava sam, nemam nikakve bolesti. Doduše, pred desetak sam godina imala infarkt pa su mi ugradili stent koji me, hvala na pitanju, odlično služi i nadam se da će tako biti i dalje.”

Nada se da će se, s boljom epidemiološkom situacijom, u Dom vratiti brojne aktivnosti koje su nekada postojale i kojima će se, kaže, rado priključiti. Za sada vrijeme ispunjava čitanjem i šetnjama, a tu je i TV program te posjete kćeri i unuke.

Dugovječnost proizlazi iz zadovoljstva

Kada je pitam za tajnu njezine dugovječnosti i vitalnosti, skromno kaže da nema nikakvog tajnog recepta: “Bila sam lijena za vježbanje, voljela sam fino jesti, ali sam jako pazila na količine. Veliki dio mojeg životnog zadovoljstva svakako je činio moj posao kojega sam obožavala. A za njega je trebalo jako puno energije i snage. Po predstavi smo radili 150 do 200 kostima. Najviše muka zadavao bi nam zbor. Tu bi obično bilo po 40 žena, a svaka je htjela izgledati zanosno.” 

Dolazile su joj i glumice, često s posebnim željama. Među njima, najviše pamti Belu Krležu koja joj je s vremenom postala i prijateljica. 

Odbila Jovanku Broz

“Kada je odlazila na put s Titom i Jovankom, došla mi je i rekla: ‘Čuj, Štefi, daj mi nešto lijepo na brzinu sašij jer idem na važno putovanje’. Pa sam joj napravila jedan lijepi kaputić, u stilu Chanela. Onda se pročulo da Jovanka u Zagrebu traži pametnu krojačicu s puno ukusa i stila. Tada su mi ponudili da odem k njoj u Beograd. Najprije sam odgovorila da se moram konzultirati sa suprugom, a on je bio hohštapler pa je rekao – ‘Može, ali samo ako nam daju vilu na Dedinju, a meni mjesto direktora tekstilne tvornice’. I tako sam onda to odbila. Smatrala sam da mi je važnije da mi se kći školuje, nego da sve to razrušim.”

U Kazalištu joj je, kaže, bilo divno – bio je to njezin cijeli svijet. “Voljela sam raditi za visoke, feš cure. Ali, bilo je važno i da znaju nositi kostime. Jer, što ti vrijedi ako pred sobom imaš ljepoticu na kojoj sve stoji kao na vješalici!?”

Čak 25 puta radila je na Dubrovačkim ljetnim igrama. “U Dubrovnik se išlo svako ljeto, a moja kći je bila ljepotica pa su sve Dubrovkinje čekale kaj bu sa sobom donesla Narcisa od Štefice. Ona je bila prava modna ikona jer sam je ja oblačila. Imala sam svoje krojačice koje su sve za nju šivale! Čim bismo stigle, ona je morala istu večer  nove kreacije prošetati po Stradunu”, prisjeća se Štefi pomalo nostalgično. 

Inspirirala se na putovanjima – Pariz, Rim, Mūnchen, ali, kaže, puno je naučila i iz knjiga. 

Smisao za lijepo

“Imala sam smisla za lijepo, za umjetnost. To je jako važno u ovom poslu. Ako nemaš ukusa, ne možeš ni stvarati. Naša je krojačnica bila na glasu, bila je poznata u cijeloj Jugoslaviji. Imali smo sjajne kostimografe, izvrsne krojače i krojačice. Puno se radilo i šivalo, puno toga i ručno. Nekada sam znala pola dana potrošiti da nađem komadić tkanine u savršenoj boji. Bili smo jako posvećeni detalju i to se na našim kostimima vidjelo. Radila sam i za televiziju – oblačila sam balerine u popularnoj emisiji Sedma noć.”

Reći će kako su kostimi u HNK i danas lijepi i kvalitetni te kako nastavljaju tradiciju započetu još nakon 2. Svjetskog rata: „Kada sam došla u Kazalište, imali smo šeficu Njemicu. Ona je postavila temelje, odredila je razinu kvalitete izrade. Prvi samostalni zadatak koji sam dobila bio je renesansni rukav, izuzetno složen posao. Objasnila mi je ukratko kako da to napravim i zabranila mi je da tražim pomoć od ostalih krojačica. I ja sam se primila posla. Kada je bilo gotovo, ona je to detaljno pregledala i rekla svima: ‘Ovo je vaša buduća šefica!’ Bila je zadovoljna, položila sam ispit!”

Iako su glumci na glasu kao tašte osobe, Štefica se s njima jako dobro slagala. Znala im je ugoditi i pristupiti im na pravi način. Jako je brzo shvatila što ih muči – svi su htjeli dobro izgledati i biti lijepi i mladi. Pa je ona dala sve od sebe da im to omogući. 

Rat i mir – predstava života

Od svih predstava na kojima je radila, bez razmišljanja izdvaja operu “Rat i mir”. 

“Uvijek sam preferirala masovne predstave. Ovdje imamo tri epohe i za svaku smo radili posebne kostime. Od raskošnog bala do izbjeglištva. Pa si možete zamisliti koliko je tu posla. Glumce i pjevače presvlačili smo po tri puta tijekom predstave. Ali, isplatilo se – kada su se pojavili na pozornici, bio je to nezaboravan prizor!”

Pamti i predstavu “Kavkaski krug kredom”, ali i brojne predstave s Dubrovačkih ljetnih igara, među kojima se svakako izdvaja Hamlet na Lovrijencu. “Bio je to lijep život. Doživljaj je kad vidiš da ti je nešto uspjelo, kada vidiš da je lijepo i da je tvoj rad dio predstave. Ti, svojim radom, zapravo glumcu pomažeš u ostvarenju uloge. Morala sam svaki put pročitati tekst, upoznati epohu, stilove.”

Prijateljstvo s Belom Krležom

Strah i trepet svih krojačica u HNK bila je već spominjana Bela Krleža, priča mi Štefica. “Imala je svoje zahtjeve, ali cure je nisu slušale, nego su radile po svom. Normalno da nije bila zadovoljna. A ja sam si rekla: ‘Ti jesi Krležica, ali ja ću tebe pridobiti’. I onda sam počela s njom razgovarati i tako smo se sprijateljile.”

Gospođa Štefica Cesarec prepuna je zanimljivih priča, anegdota i sjećanja. “Ta me sjećanja griju i vesele i danas bih sve isto ponovila. Odlazak u dom za mene je ogromna promjena, ali ja se ničega ne bojim. Kada sam odlazila, svi su mi govorili da će mi biti grozno, pitali me kako ću, a ja sam im rekla – lijepo, dan po dan. I tako i je. Jučer su me posjetile kći i unuka, donijele su mi mali frižider pa sad mogu i na plac. Imam i malu kuhinjicu pa si navečer skuham čaj. Činjenica je da je ovo velika promjena ali ja sam na nju sasvim spremna”, pozitivna je Štefica. 

Priča mi kako joj je stan potpuno neupotrebljiv.  “Tako ga je zdrmao potres da smo morali skidati podove. Jako veliki posao nas čeka. Živjela sam u njemu s mojim curama, ali sam bila jako samostalna, svaki dan sam kuhala. Prilagodljivost sam savladala u kazalištu – morala sam se mijenjati iz dana u dan i to sam prihvatila kao način života.” 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.