Ako je suditi prema novinskim naslovnicama, u Hrvatskoj se malo toga lijepog događa. Kada se i objave priče o pozitivnim događajima, one često prolaze ‘ispod radara’ čitatelja koji su okruženi crnilom, piše Deutsche Welle.
Sve glasnije se optužuju mediji da su upravo oni to koji kreiraju depresivnu svakodnevicu, ističući negativne vijesti i žutilo, dok su dobre vijesti i svijetli životni primjeri zanemareni. Na prvi pogled bi se moglo reći da je tako. Hrvatski mediji vrve nepotrebnim detaljima kada se radi o ubojstvima, obiteljskim svađama ili teškim ozljedama. Slučajevi prostitucije nerijetko su prikazani kao erotski trileri, a crne gospodarske i političke prognoze postale su „poligon bez granica“ domaćih novinara, političara i analitičara. Valja primijetiti da se upravo pod takvim sadržajima vode najžešće debate kroz čitateljske komentare.
Jesu li mediji deprimirali hrvatsko društvo za koje se smatra da je previše podijeljeno i ispolitizirano? Nisu, ako je pitati glavnog urednika Večernjeg lista Dražena Klarića. On smatra da je depresija postala univerzalan izgovor za sve ono što se ne želi učiniti ili za ono što drugi čine loše, a s tim se nemamo snage nositi.
“Najlakše se je povući u sebe i reći da je društvo depresivno i da nema prostora za napredak. Naravno, neću biti neodgovoran pa tvrditi da ne postoji dugotrajna kriza, politička i gospodarska korupcija koje su stvorile osjećaj da se ništa ne može promijeniti. Ali pogledajte neke druge strane: evo i sad nas dvojica sjedimo u kafiću, radni je dan, oko nas su svi stolovi puni pa dolazim do zaključka da se hrvatski građani previše žale“, objašnjava Klarić za Deutsche Welle.
Komentari čitatelja – zrcalo potpunog crnila
Da se za društvo ne može doslovno reći da je depresivno, jer je depresija bolest, a bolest pogađa pojedinca, doznajemo od ugledne zagrebačke psihijatrice Suzane Kulović. „Ali pojedinci sve više jesu depresivni, jer postotak depresivnih građana raste kontinuirano od 1910. godine pa možemo reći da naša civilizacija ima itekako veze s tom bolešću“, kaže nam ova liječnica. Mediji, smatra, imaju veliku odgovornost u tome, jer iako ne mogu izravno učiniti čovjeka bolesnim, mogu mu promijeniti stav, osjećaje i ponašanje.
Klarić pak navodi da su mediji, u usporedbi s onim što se potencira i dijeli na društvenim mrežama, vrlo optimistični. „Mediji su ogledalo nas kao pojedinaca i društva. Oni ne mogu stvarati ni ružnu, ni lijepu sliku, već objektivnu. Naravno, možemo razgovarati što je to objektivnost. Za mene je to kada ponudimo sve strane jedne priče i jedino tada možemo reći da smo bili profesionalni i ponudili javnosti sliku društva kakvo ono zapravo jest.“
Prema istraživanjima koje je na takozvanim fokusnim grupama proveo Večernji list, čini se da čitatelji vole čitati takozvane “dobre” vijesti. Ali za razliku od onoga što tvrde u anketi, u novinama ili na televiziji ih ipak više zanima nešto drugo: „Budimo pošteni, naslovnice s negativnim vijestima su uvijek bolje prodavale novine od onih s dobrim vijestima. Osobno se, kao i moji urednici, ne vodim s tim što je pozitivno ili negativno, već s onim što se uistinu zbilo. Ne možete zaobići negativne vijesti ako se one događaju u društvu. Ne možete zaobići korupciju, pljačke, ubojstva. Isto tako, prikazujemo i pozitivne događaje poput studentskih uspjeha na natjecanjima“, kaže urednik najprodavanijih dnevnih novina u Hrvatskoj.
“Braniti Hrvatsku od Hrvata”
Prisjetio se i priče o devet povratnika koji su se odlučili vratiti u Hrvatsku i u kojoj je povratnik iz New Yorka rekao da dolazi u situaciju svakodnevno braniti Hrvatsku od Hrvata. „Postoje dobre vijesti i one se čitaju. Ali zanimljivi su komentari ispod tih vijesti gdje odmah ulazimo u klišeje lijevih i desnih“, objašnjava Klarić.
Čini se da ni te dobre vijesti ne čine ljude sretnima, jer ih čitatelji u svojim komentarima odmah svedu pod nazivnik veličanja aktualne vlade. Ali ti isti čitatelji, kada se piše na primjer o onima koji odlaze iz Hrvatske, optužuju medije da žele “raseliti državu”.
Psihijatrica Kulović kaže da postoji globalni trend crnila u kojem se ljude šokira groznim vijestima od kojih im bude i fizički zlo. To, smatra, ima veze s kvalitetom medija, ali i evolucijskim dizajnom čovjeka. „Ljudi intenzivnije doživljavaju opasnosti nego zadovoljstva, kako bi se efikasnije branili i preživjeli. To je taj moment selektivne percepcije kojem mediji debelo podilaze sve više i više. Naravno, crnih i negativnih vijesti ima puno u stvarnosti, ali selektivno se plasiraju većinom crne vijesti jer se čitanost, klikovi i gledanost na kraju uvijek pretvaraju u novac. To je začarani krug kojem se promjer povećava.“
Zlo u svakom od nas
Kao primjer navodi i brojne televizijske serije poput Dextera koje naziva pornografskom agresijom. Kaže, kada bi pisala o tome, to bi se doživjelo kao napad na slobodu govora i umjetnosti. „Svi imamo sadista u sebi koji uživa konzumirajući takve stvari. To bi bio Mr. Hyde koji se probudi takvim sadržajima i beskrajno uživa. U nama ima raznih slojeva svačega“, tvrdi liječnica.
Spomenuti „slojevi“ vide se u agresivnim i zlim komentarima koje čitatelji često ostavljaju pod tekstovima na portalima pri čemu nerijetko pod pravim imenom i prezimenom napadaju novinare. To, kaže urednik Klarić, vrlo malo utječe na kreiranje njegovih novina. „Ako ih čitate, zaključit ćete da postoji nekih 500 ljudi u Hrvatskoj koji imaju po 20 profila s kojima komentiraju na svim postojećim portalima i mrežama. Nažalost, u 90% slučajeva svaka rasprava završava na ustašama i partizanima. Mi imamo drugačiji pristup pa imamo zastupnicu čitatelja Ružicu Cigler koja godinama svaki dan prima pozive čitatelja koji iznose kritike i pohvale. Istovremeno piše blog u kojem objašnjava čitateljima kako nastaju novine i što je novinarski posao. Na osnovu toga, svakoga dana svi novinari u urednici Večernjeg lista dobiju mail kojega zovemo ‘Možemo bolje’ u kojima su prigovori čitatelja i zastupnica nas i upozorava gdje smo prekršili pravila struke. To je dobar način da se preispitamo i osjetimo što naši čitatelji misle.“
Dosadašnji pokušaji kreiranja „ružičastih“ informativnih emisija nisu urodili vidljivim plodom pa ne čudi da Hrvatska nema medij koji bi plasirao samo dobre vijesti. Uostalom, takav medij, smatra Klarić, ne bi bio objektivan: „Naš posao je da pokušamo prikazati stvarnost. Naravno, ako je u jednom danu bilo previše loših događaja, nećemo cijele novine pretvoriti u crnu kroniku jer se sigurno tog dana dogodilo i nešto dobro i to treba pokazati. Ali, u principu, naslovnice i dnevne novine izgledaju onako kako izgleda taj dan“, zaključuje Klarić.
Lakše je biti pesimist
I naša sugovornica psihijatrica Kulović odbacuje popularnu think pink filozofiju. „Ne možemo živjeti u potpunom poricanju svijeta oko sebe. Iako, jednim smo dijelom skloni tome pa cijeli život živimo u poricanju smrti. Ali tu bi ipak trebalo stati“, kaže uz smijeh. „Ta filozofija, ako se doslovno shvati može čovjeka odvesti na krivu stranu. Nemoguće je živjeti u svijetu u kojem mislite da je stalno dan i da je sve dobro.“
No ipak, smatra, nije baš ni sve tako crno. „Neki su Hrvati depresivni, neki nisu. Odite među mlade lavove iz poslovnog svijeta pa ćete vidjeti da su mnogi od njih napeti. Ali nedavno sam bila na jednoj slavonskoj svadbi, to jedna sasvim druga atmosfera. Oni sebe ne shvaćaju silno ozbiljno, kako to već čine ljudi u velikim gradovima.“
Za kraj Kulović nudi još jedno zanimljivo objašnjenje zašto ljudi vole crne vijesti i zašto prizivaju crnu budućnost. „Oni fantaziraju da govoreći o lošim stvarima koje će se dogoditi, kontroliraju te događaje. To je svojstveno civiliziranom čovjeku koji se mora kontrolirati. Kontrola lošega kroz govorenje o lošem ili prizivanje lošeg je uzrok prevladavajućeg pesimizma u kukavičkom svijetu. Ako su ljudi civiliziraniji, a Hrvati to jesu, i žele biti jako fini, skloniji su kontroli“.
Uz to, smatra, hrvatski građani imaju i vrlo velika očekivanja, nezadovoljni su i ništa im ne valja. „Nemaju hrabrosti govoriti kako im je lijepo i dobro u životu, jer to lijepo i dobro mogu sutra nestati kroz bolest ili bankrot. Trebali bi naučiti biti optimistični, jer je zapravo to prava hrabrost“, zaključuje psihijatrica.
/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/
