Ninoslav Kunc: ‘Ako voliš strip, radit ćeš ga dok god možeš’

Izravan povod za razgovor Ninoslavom Kuncom, 64-godišnjim autorom i pravom institucijom s područja stripa i ilustracije, nedavni je izlazak njegove monografije o Novom kvadratu – umjetničkoj skupini strip autora čiji je i sam bio član. „Novi kvadrat – 40 godina poslije“ je publikacija koja donosi vrlo studiozan i dosad najbolji pregled tog posebnog poglavlja povijesti hrvatskog stripa. Tijekom razgovora, dodirnuli smo se, naravno, i drugih brojnih zanimljivih i aktualnih teme – od sustavnog pristupa promociji “9. umjetnosti” pa do mentorstva i rada s djecom.

Strip je u hrvatskoj kulturi često tretiran kao kakvo neželjeno dijete. Vječno na marginama, vječno usputan, kao neki pomalo opskuran hobi kojim se nije pretjerano poželjno hvaliti. Ozbiljnijim se, recimo, smatra sakupljanje maraka, vrtlarenje ili pečenje kolača. I dok u drugim europskim zemljama, prije svega u Francuskoj i Belgiji, strip uživa mjesto koje mu pripada – posvećuju mu se ozbiljni muzeji i međunarodni festivali, autori su za svoj rad primjereno plaćeni, a sve je na sjajan način približeno i djeci – u nas, kako kaže Ninoslav Kunc, “od stripa može živjeti samo autor koji objavljuje izvan Hrvatske.”

Dosta je štafelajnog snobizma!

Citirat će tu renomiranu povjesničarku umjetnosti Veru Horvat-Pintarić koja u tom kontekstu govori o “štafelajnom snobizmu”. “Trebalo je proći puno vremena dok strip barem približno nije izborio neki svoj prostor. Tek kada su vrhunski povjesničari umjetnosti ili ozbiljni novinari poput Veselka Tenžere ili Igora Mandića počeli govoriti o stripu, počelo se nešto micati!”

Ninoslav Kunc stripom i ilustracijom bavi se već više od 40 godina i, kako kaže, teško može pojmiti takav odnos prema ovom vidu umjetnosti. “Primjerice, kada kandidiraš radove – ilustracije za neku izložbu, selektori znaju da si se bavio pretežno stripom i onda te gledaju sa svojevrsnim omalovažavanjem jer si ti “samo” strip-crtač pa sad tu kao nešto ilustriraš. Sukladno onoj staroj da nitko nije prorok u vlastitom selu, mnogi domaći strip-crtači prave su zvijezde izvan naših granica – uglavnom u Americi, gdje rade za velike izdavače.”

Autori i crtači kao kantautori i pjevači

No, i tu, kaže Kunc, postoje određeni ustupci i kompromisi na koje je potrebno pristati. “Svaki umjetnik ima neki svoj put – uglavnom se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu i to ga možda odvuče nekamo gdje nije namjeravao ići. Često kao autori ne radimo baš ono što bismo htjeli, već su nam ponuđene neke druge stvari. Onda svoje autorske stvari stavljamo po strani i radimo to drugo što je najčešće profitabilnije. Naši bi autori možda radili i u Hrvatskoj kada bi njihov rad ovdje bio vrednovan kako treba i kada bi zarađivali više.”

Osim toga, Kunc stripaše grubo dijeli u dvije kategorije – autore i crtače. Autori pričaju priču, pišu scenarije i crtaju, a ovi drugi su često vrhunski crtači, ali priče i scenarij rade im drugi. I jedni i drugi su vrhunski majstori, ali nije lako biti i storyteller i crtač u jednom. “To je nešto kao razlika između kantautora i pjevača. Cijenimo vrhunske pjevače, ali malo je onih koji su pisali pjesme i izvodili ih na vrhunski način. Na primjer, postoji razlika između Olivera Dragojevića i Arsena Dedića. Jedan je Arsen.”

U Americi je, kaže, strip prava industrija. Radi se kao na traci. „Postoje ljudi koji samo crtaju, drugi koje iste te crteže samo koloriraju. Ja svoje radove radim sam u cijelosti. I olovku i crtež i boju i računalnu obradu. Ne znam kako bi oni izgledali kada bi se tu uključivali neki drugi ljudi. Tu mora biti oscilacija jer ti ljudi to odrađuju rutinerski. Budući da sam se orijentirao uglavnom na hrvatsko tržište, osim stripa bavio sam se i ilustracijom jer u određenim periodima nije bilo moguće nigdje objavljivati stripove ili je to bilo jako loše plaćeno.“

Interes za strip osjetio je već u najranijem djetinjstvu. Oba roditelja bili su arhitekti, a otac, kaže, i vrhunski crtač i kompletni umjetnik koji je sam izrađivao makete za natječaje. 

“Od svih tih stvari iz djetinjstva, sjećam se da mi je izrađivao unikatne vojnike. Prvo bi ih nacrtao tušem, na primjer Nikolu Šubića Zrinskog. Onda bi ga obojao pa bi ga zalijepio na šperploču, a zatim bi ga izrezao pilicom. Tako sam imao cijelu kolekciju figurica. Gledao sam ga kako crta pa sam i ja to zavolio. Fasciniralo me sve to. I moja je majka bila izuzetno talentirana crtačica i slikarica, ali njezini joj roditelji nisu dozvolili da upiše Akademiju likovnih umjetnosti pa se onda odlučila za arhitekturu. Oboje su snažno utjecali na mene.” 

Strip kao prozor u svijet

Njegova je obitelj poznata i u glazbenom smislu – Zinka Kunc bila je sestrična njegovog djeda. “Mislim da sam naslijedio i nešto od tog glazbenog talenta, čak sam išao i u muzičku školu, ali u životu dođete do neke točke gdje se  više ne možete baviti svime, morate se naprosto odlučiti.”

Jedna od vanjskih okolnosti koja je “kumovala” ovoj cjeloživotnoj ljubavi, bio je i tadašnji susjed koji mu je, još kao dječaku, najprije pokazivao, potom posuđivao, a konačno i poklonio svoju pozamašnu zbirku Plavih vjesnika, Kekeca i ostalih divota koje su se njemu tada činile kao škrinja s blagom. 

“Čitajući Andriju Maurovića, Julesa Radilovića i druge zavolio sam strip. Poslije sam od džeparca nastavio sam kupovati stripove. Nama je tada strip bio jedini medij preko kojega smo mogli pratiti što se događa. Nije bilo interneta, računala, ničega.”

“Djecu treba učiti gledati”, kaže Ninoslav Kunc koji je i više nego meritoran za pedagoške savjete. Naime, nakon godine dana provedene na studiju arhitekture, odabrao je Pedagošku akademiju – likovni smjer. Mislio je da će jednoga dana možda biti profesor likovnog odgoja.

“Djecu treba izlagati raznim vizualnim podražajima jer osoba koja bi živjela u kakvoj maloj prostoriji s crnim zidovima, mogla bi naslikati samo posve crno platno. Ovo je, naravno, vrlo grubo pojednostavljivanje, ali to je tako. Gledanje, a onda i uočavanje, najbolji su temelji za edukaciju crtača. Zato treba učiti od najboljih. Danas su, zahvaljujući globalnom tržištu, svima dostupni najbolji stripovi na svijetu i iz njih treba učiti.”

Ninoslav Kunc priča kako je stripove crtao praktički oduvijek i to zato što je za tim osjećao potrebu. Prve radove objavio je u školskom listu svoje osnovne škole. Imao je, kaže, puno sreće s prvim mentorima. U školi učiteljicu koja nije mislila da je strip nešto manje vrijedno od slikarstva, dok je na fakultetu imao priliku učiti od slikara Frane Radaka, Mladena Veže i Vilka Glihe Selana. 

Novi kvadrat

Tu je negdje dolazimo i do vremena početka Novog kvadrata, prisjeća se Kunc. “Mi smo se svi poznavali i prije nego je pokrenut Polet. Mirka Ilića, Krešimira Zimonića i Radovana Devlića upoznao sam u studijima Zagreb filma. Tamo sam došao sa željom da nešto malo raduckam. Imali smo sličan odnos prema stripu i nakon nekog kraćeg vremena krenuo je Polet – to je bila 1976. godina. Igrom slučaja, Mirko Ilić je zabilježen kao prvi urednik stripa u Poletu, a ja sam bio prvi autor koji je objavio strip na zadnjoj strani u nultom broju. Taj smo broj slali tadašnjim političkim moćnicima koji su trebali to sve odobriti i dati nam novce za izdavanje novina.”

U početku, priča nam, nije postojao Novi kvadrat, ali je Mirko Ilić procijenio da će se lakše probijati kao grupa nego svatko za sebe. “Tako smo oformili grupu autora stripa. Radili smo u okvirima grupe i potpisivali svoje radove sa copyright: Novi kvadrat. Ime je nastalo sasvim slučajno – na jednoj tribini u Lapidariju, netko je Ilića pitao jesmo li mi novi krug zagrebačkih autora stripa, a on je htio biti duhovit pa je rekao: ‘Nismo mi krug, mi smo novi kvadrat.’ I tako se to jednostavno ‘zalijepilo’ kao ime. Sve je trajalo do 1980. kada je grupa službeno prestala s radom-“

Novokvadratovci su u kontaktu i danas, iako u Zagrebu žive samo Kunc, Marušić i Zimonić. Monografija o Novom kvadratu nastajala je punih 10 godina – “Trebalo je prikupiti gomilu materijala, a to se ne može preko noći. Drugi razlog je što sam paralelno radio i vlastitu monografiju pa sam dio vremena odvajao i za nju”, otkriva Kunc.

Danas ga žalosti činjenica da je Novi kvadrat, kao doista važna umjetnička skupina, posve izostavljen iz takozvane Vujićeve enciklopedije (enciklopedija nastala u vrijeme ministra kulture Antuna Vujića, op.a.) “Nema čak ni natuknice. Ali zato ima primjerice pojam Novi Pazar. Ne znam u čemu je misterij. To je grupa od 10 ljudi koji su postigli svjetske karijere. Ipak, ako me već pitate, jedan od mogućih razloga mogao bi biti sljedeći – kad ideš kopati po impresumu, tamo je kao stručni suradnik za masovne medije naveden pokojni Darko Glavan. To je možda bila neka njegova osveta za to što je uvijek bio nekako konfrontiran Novom kvadratu i njegovim članovima.”

Bolje išta nego ništa

Na pitanje kako vidi današnju strip scenu u Hrvatskoj, odgovara kratko: “bolje išta nego ništa”, osvrćući se pritom i na nedavnu izložbu o stripu koja je bila postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti pod nazivom “Nastavit će se…”

“To je izložba bez glave i repa. Postav izgleda kao da ga je netko doslovno nabacao lopatom. Po meni, to je primjer kako ne bi trebalo raditi izložbu. Ali, moram reći da je bolje imati i ovakvu izložbu, nego nikakvu.” Kao svojevrsni pozitivni pomak ističe činjenicu da je na inicijativu Irene Jukić Pranjić, strip-crtačice, urednice, animatorice i ilustratorice na Akademiji likovnih umjetnosti otvorila katedra za strip, ali, dodaje i kako se i ovdje radi o improvizaciji.

“Ništa to nije sustavno ni strateški osmišljeno. Ali i tu ću reći – bolje išta nego ništa. Na Irenin sam poziv gostovao kao predavač, ali to je samo kap u moru. Svašta bi se tu dalo napraviti, ali prije svega je potrebna potpora iz kulturnog miljea, a onda i puno truda više ljudi. Teško da se netko sam može izboriti za neki veći i ozbiljniji projekt. Svojevremeno je kolekcionar Mladen Novaković već bio u ozbiljnim pregovorima s pokojnim gradonačelnikom Bandićem oko realizacije projekta Kuća stripa. Ali, kao što kao što vidimo, to se nije dogodilo. Mislim da bi nam takva institucija bila jako važna i potrebna. Tu bi se mogla organizirati predavanja, radionice, seminari, možda kakav mali festival stripa.” 

Mladi strip talenti u Hrvatskoj prepušteni sami sebi

Ninoslav Kunc i dalje aktivno radi na nekoliko vlastitih projekata i ne razmišlja o mirovini. “Ako voliš strip, radit ćeš ga dok god možeš. Preduvjet je da si zdrav i da si donekle financijski osiguran.” Smatra kako Hrvatskoj nedostaje sustavno mentoriranje djece i mladih među kojima, a to zna iz osobnog iskustva, postoji velik interes za stripom. 

“Godišnje boravim dosta vremena na Pelješcu i tamo me svi znaju. Jednom su me pozvali da djeci u tamošnjoj osnovnoj školi pričam o stripu i ilustraciji. Tada su za lektiru imali ‘Hrabricu’, slikovnicu koju sam ilustrirao. Kada sam došao u školu, svi su se okupili oko mene, a ja sam pričao i crtao im. Pohrlili su oko stola i gledali kako crtam. Svakome sam napravio crtež, potpisao se, podijelio im hrpu Modrih lasta i Smibova. Djeca su jako gladna takvih sadržaja, ali tome se, na državnoj, a često i na lokalnoj razini, posvećuje premalo pažnje.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.