Zbog krutih pravila, umirovljenici se u domovima ne osjećaju – baš kao doma

Korisnici domova za starije osobe imaju ograničene mogućnosti uređivanja prostora po vlastitom ukusu, zbog čega se kod dijela ispitanika često javljaju sjećanja i žaljenje za vlastitim domom koji su napustili i kojeg su se uvijek prisjećali s nostalgijom.

To je često bilo povezano s činjenicom da su zbog podmirivanja cijene doma, svoje stanove i kuće iznajmili ili su ih prodali, objašnjava dr. sc. Ana Perinić Lewis, znanstvenica sa zagrebačkog Instituta za antropologiju iznoseći rezultate istraživanja unutar projekta Hrvatske zaklade za znanost “Zdravstvene, kulturne i biološke odrednice dugovječnosti: antropološka studija preživljenja u dubokoj starosti” (HECUBA) koji se provodi od 2018. do 2022. godine.

Na koji način, među ostalim, korisnici domova za starije doživljavaju život u njima analiziralo se iz odgovora 345 starijih osoba (87 muškaraca i 258 žena) koje su živjele u 11 domova za starije osobe u Gradu Zagrebu i dva privatna doma u Zagrebačkoj županiji. U vrijeme terenskog istraživanja koje je provedeno od 2007. do 2009. sudionici istraživanja bili su rođeni u razdoblju od 1906. do 1928. godine. Ispitanici su bili stariji od 85 godina.

Naša sugovornica je sa suradnicima analizirala podatke koji utječu na stvaranje i doživljaj “osjećaja doma” kod ispitanika koji su u upitniku odgovarali i na pitanja koja se tiču kvalitete života i zadovoljstva životom. 

U domu – dugovječno

Upravo je protek vremena od 10 godina od istraživanja, naglašava Perinić Lewis, dao uvid o duljini života ispitanika kao i o duljini razdoblja njihove funkcionalne sposobnosti, odnosno pokretnosti i samostalnosti. Naime, kroz Projekt HECUBA, na kojem surađuju znanstvenici iz različitih znanstvenih područja, od medicine, biologije, antropologije do psihologije i ekonomije, želi se utvrditi čimbenike koji su povezani s ljudskom dugovječnosti, a kako bi se dobivenim saznanjima utjecalo na gerontološku i gerijatrijsku praksu te za planiranje javnozdravstvenih i socijalnih politika u Hrvatskoj.

Zanimljivo je istaknuti, navodi naša sugovornica, kako je prosječna doživljena životna dob ispitanika bila 93 godine te da je najdugovječnija osoba među njima umrla sa 107 godina.

“Čak 67 posto ispitanih korisnika domova za starije doživjelo je 90 i više godina, čime ih možemo smatrati dugovječnim osobama. U domu su proveli između jedne i 33 godine, odnosno, prosječno šest godina. U vrijeme intervjua većina naših ispitanika, njih gotovo 80 posto, bili su udovci ili udovice, imali su većinom jedno ili dvoje djece, po dvoje unučadi i jedno praunuče. Većina ih je rođena u Zagrebu, sjevernoj i središnjoj Hrvatskoj, dok ih je petina rođena u primorskom dijelu Hrvatske.”

Dom za starije – i institucija i dom

Dom za starije osobe ima dvostruku prostornu prirodu, kao institucija i kao dom, stvarajući mješavinu institucionalne i domaće atmosfere. Prema dosadašnjim istraživanjima, ističe Perinić Lewis, osjećaj doma kode starijih osoba koji žive u domovima za starije je višedimenzionalan i uključuje različite čimbenike; psihološke, društvene te izgrađeno okruženje.

Na ono što se doživljava i osjeća domom utječe, među ostalim, očuvanje vlastitih navika i vrijednosti, osjećaj autonomije i kontrole, sposobnost suočavanja i nošenja s problemima, interakcija i odnos s osobljem doma za starije te ostalim korisnicima, odnos s obitelji i prijateljima, držanje kućnih ljubimaca, ali i aktivnosti i hobiji kojima se korisnici bave i u kojima sudjeluju.

Na taj osjećaj utječe i samo okruženje, odnosno, prostor doma za starije osobe, kako privatni u sobama, tako i javni domski prostor, izgled doma, vanjski domski prostor, njegova lokacija, ali i osobne stvari koje korisnik u njemu ima ili može imati.

Recept za dugovječnost – obitelj, dobra genetika, optimizam te stalna fizička i mentalna aktivnost

Koliko su korisnici zagrebačkih domova za starije zadovoljni svojim životom? Iznoseći rezultate istraživanje znanstvenica sa Instituta za antropologiju ističe kako  je najveći broj korisnika istaknuo da je umjereno zadovoljan ili zadovoljan svojim dosadašnjim životom, a kao životno razdoblje u kojemu su bili najzadovoljniji navodili su razdoblje od 20 do 40 godina kada su radili, stvarali i osnivali obitelj.

Svojim trenutnim životom, odnosno životom u domu za starije, zadovoljno je bilo 42 posto korisnika. Perinić Lewis kao zanimljivost ističe što je 42 ispitanika, odnosno njih 12 posto, upravo razdoblje duboke starosti, iznad 85 godina, navelo kao životno razdoblje u kojemu su najzadovoljniji svojim životom. “Te ‘sretne starce’ karakterizira općenito zadovoljstvo proteklim životom, sadašnjom financijskom situacijom te ostvarivanje osobnih ciljeva, koje su još uvijek imali.”

Budući da je većina ispitanika navela da su u životu bili najzadovoljniji u vrijeme kada su zasnivali obitelj te su kao najvažniji razlog svoje dugovječnosti naveli obitelj, njih je preko 90 posto odgovorilo da ima dobre odnose i stalne kontakte s članovima obitelji, s djecom i unucima.

Osim obitelji, dobre genetike i optimizma kao razlog svoje dugovječnosti naveli su i stalnu fizičku i mentalnu aktivnost. Najviše ispitanika je slobodno vrijeme provodilo u svojim sobama u domu gledajući televiziju i slušajući radio, čitajući knjige i novine te rješavajući križaljke, navodi naša sugovornica. Čak 68 posto ispitanika je provodilo većinu slobodnog vremena unutar doma. “Iz tih je pitanja vidljiv i opseg odnosa s ostalim korisnicima doma jer je 74 posto ispitanika odgovorilo da slobodno vrijeme voli provoditi u razgovoru sa susjedima i prijateljima.”

Pravila domova za starije onemogućuju korisnicima stvaranje osjećaja doma

Istaknuli smo kako je za doživljaj i osjećaj doma vrlo bitan i prostor doma za starije. U Hrvatskoj stanovnici domova za starije osobe nemaju status stanara i ne mogu svoje sobe opremiti vlastitim stvarima, kao što to, na primjer, mogu korisnici  u Švedskoj, ističe znanstvenica Instituta za antropologiju koja navodi da su problem s donošenjem privatnih stvari koje pridonose osjećaju doma – domska pravila.

“Domovi za starije osobe imaju svoje pravilnike s odredbama kojima se zabranjuju ili ograničavaju promjene unutar soba za smještaj. Pravila utječu na slobodu u uređenju prostora u kojemu korisnici borave, na postizanje poznatog i bliskog, domaćeg uređenja interijera.”

Tako je prema tim pravilnicima dopušteno unošenje osobnih stvari (odjeća, obuća, slike, radio, TV prijamnik, knjige i slično), ali se ograničavaju sve prevelike intervencije u uređenju prostora. Nije dozvoljeno vršiti adaptacije u sobama i mijenjati brave ulaznih vrata sobe u kojoj su smješteni. Korisnici domova ne mogu u dom unositi vlastiti namještaj, niti druge veće predmete. Za eventualno unošenje drugih predmeta vezanih za zdravlje i bolju kvalitetu života korisnika, poput posebnog kreveta ili madraca, potrebno je pribaviti prethodnu suglasnost stručnog tima doma. Moguće je primjerice, navodi dalje Perinić Lewis, korištenje vlastitog, manjeg hladnjaka, ali radi provođenja mjera zaštite od požara u sobama je zabranjeno držanje i upotreba električnih uređaja (električna kuhala, grijalice, mikrovalne pećnice, glačala, usisavači i slično), osim fena za sušenje kose.

“Pravilo koje često pogađa starije osobe koje su imale kućne ljubimce prije dolaska u dom je da u sobama ili drugim domskim prostorima nije dozvoljeno držati kućne ljubimce. Neki domovi dodatno ističu da nije dozvoljeno hraniti golubove i druge ptice na balkonima i prozorima doma. Naši ispitanici su u većem broju imali kućne ljubimce pa ih je dosta navelo kao izvor stresa pri odlaska u dom, ostavljanje kućnih ljubimaca na brigu i skrb drugima.”

Nužno veće uvažavanje iskazanih želja korisnika domova

Kod dijela ispitanika, posebno onih koji su prije dolaska u dom živjeli u seoskim sredinama, zamijećeno je, ističe nadalje naša sugovornica, da se često prisjećaju kuće u kojoj su odrastali što povezuju sa sretnim i bezbrižnim razdobljem djetinjstva ili s vikendicama i kućama u kojima su provodili odmor i slobodno vrijeme s obitelji. Kao ilustraciju navodi nekoliko takvih iskaza: “Živjela sam u kući s velikim dvorištem, dolazilo mi je puno prijatelja, igrala sam se i nisam imala briga”; “Bio sam sretan dok smo gradili svoju kuću”;  “Išla sam u našu vikendicu na Hvar svake godine s djecom i suprugom”; “Kad sam otišla u mirovini kupila sam livadu i imala imanje u Gorskome kotaru, sadila sam crnogoricu… na imanju je uvijek bilo djece…”

Unatoč nostalgiji, kao prednosti života u domu ispitanici ističu važnost stalne skrbi i nadzora koju imaju domu za starije te osiguranu profesionalnu pomoć u svojim potrebama.

Dio ispitanika, ipak, teže prihvaća boravak u domu za starije osobe, a ima i primjera, navodi Perinić Lewis, negativnih aspekata doživljaja domskog prostora. Kod najvećeg dijela korisnika doma koji su sudjelovali u istraživanju, te su negativnosti bile povezane sa sustanarima i cimerima i odnosima s njima. “Veće uvažavanje iskazanih želja korisnika domova vezanih uz dijeljenje istog prostora s drugom osobom te pomoć u rješavanju konfliktnih situacija znatno bi podiglo razinu njihove kvalitete života.”

U tom smislu, ističe, moglo bi se razmisliti o nekim modifikacijama domskih pravila vezanih uz uređenje soba u kojima korisnici borave, mogućnostima donošenja stvari za koje su posebno vezani  jer postizanje bliskog i poznatog interijera sigurno doprinosi bržoj prilagodbi i vezanosti uz domski prostor.

“Istraživanja smo provodili kad još nije bilo pandemije bolesti COVID-19, ni svih protuepidemijskih pravila koja su se ticala fizičke distance i zaštita ugroženih skupina stanovništva. Nakon ovakvog iskustva, pandemijska ograničenja su utjecala na mnoge aspekte života u domu, a potreba istraživanja osjećaja doma u vrijeme pandemije postala je još aktualnijom”, zaključuje Ana Perinić Lewis sa Instituta za antropologiju.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.