Zagrebi za zdravlje: Vrtlarenje u gradu ima i terapeutski učinak

Vrtlarenje kao terapija u očuvanju mentalnog zdravlja sve je popularnije diljem svjetskih metropola. U južnom dijelu Londona primjerice udruga Sydenham Garden charity trust organizira tjedne seanse pod vodstvom stručnog osoblja uz podršku volontera. Namijenjene su pojedincima koji se bore s nekom od psihičkih dijagnoza poput depresije. Ili jednostavno tragaju za korisno utrošenim vremenom na komadiću zelenila u užurbanoj urbanoj sredini poput britanske prijestolnice.

U brizi oko povrtnica provedu nekoliko sati tjedno. Starije osobe koje su se odlučile za ovu vrstu psihofizičke aktivnosti rado svjedoče o dobrobiti i blagotvornom učinku koje su pri tom iskusili. Od poboljšanog tjelesnog i psihičkog stanja do snažnije povezanosti i uključenosti u zajednicu.

U glavnom gradu Hrvatske vrtlarenje je posljednjih godina sve popularnije. Mnogi su i prije kreiranja gradskih lista za dodjelu parcela na korištenje pronašli svoj mirni kutak na javnoj zelenoj površini. U naselju Trnovčica svaki slobodan trenutak na gredicama provodi i gospođa Katica Komes. Stanuje u blizini u obiteljskoj kući s jednim od sinova i njegovom familijom. I tamo imaju vrt o kojem brine, ali najaviše uživa na ovoj parceli koju je počela uređivati još za suprugova života.

Prekinuli smo je sunčanog prijepodneva, dok je u tlu pripremala mjesto za još jednu voćnu sadnicu. Gospođi Katici je tek 78 godina. Odmah nas je privukla živahnom energijom koju može zahvaliti i redovnim bicikliranjem do vrta. Modni izričaj je bio također adut.

“Imam 7 i 8. Ja velim to je skupa 15. Tol’ko se i osjećam dok radim. Bila sam dosta bolesna ranije. Operirala sam glavu u pedesetoj zbog tumora. I rame isto. Doktor mi je nakon toga rekao da moram puno šetati, da vozim bicikl. Tak’ da radim sve to i super se osjećam”, govori Katica.

U mirovini je posljednjih 15 godina. Dio radnog vijeka provela je za strojem radeći kod privatnika u proizvodnji metalne i plastične galanterije. Gospođa Katica nije tek u mirovini otkrila rad na zemlji. Rođena u Većeslavcu kraj Križevaca, gdje se kasnije i udala, od malena je bila okružena seoskim obvezama. Njeni su imali blago, kravice i konje, radila se poljoprivreda i to je bio stil života.

Zbog ljubavi je otišla u Križevce. No sa suprugom Josipom se vratila na selo, do 60-ih i odlaska u Zagreb. Podigli su sina i kćer, uz posao i gradnju kuće. Pokojni Josip mirovinu je zaradio u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Zagreba. Otkako je umro, gospođa Katica najviše se veseli trenucima s obitelji. Otkriva nam da joj uskoro stiže sedmo praunuče. 

Botaničarka iz Trnovčice

Vraćamo se povrtnim temama i njenom omiljenom hobiju zbog kojeg su je obitelj i poznanici prozvali – botaničarkom. Na parceli kraj obližnje osnovne škole, okruženoj zelenim pojasom između stambenih zgrada s južne i kuća sa sjeverne strane, živicom su odvojene zone vrta i voćnjaka. Desetak gredica gospođa Katica je već pripremila za buduće plodove.

“Svašta imam ovdje. Evo, tu su jagode koje sam prekrila. Ove rane sam samo okopala. Za one koji bi htjeli znati više, ima onaj Mjesečar kalendar kad se kaj sadi. Ja sadim kad stignem. Imam tamo i luk, crveni i bijeli, njega ću ovih dana otkriti ispod najlona. Evo, i blitva je tu i salata… Matovilac sam pobrala neki dan, već je bio za sjeme. Sad sam posijala grašak, mrkvu i peršin.”

Uz dio žive, zelene ograde do nedavno je imala krumpire, ali je zatim odlučila posaditi par oraha. Na sredini vrta jedan retro detalj. Nekad u Zagrebu nezaobilazni, danas opet u trendu – Željezni Francek. Poznata pumpa u ovoj mirnoj oazi itekako služi svojoj svrsi. S jaglacima i visibabama uokolo proljetni ugođaj je potpun.

“I doma i tu imam vrt. Ne volim vrt bez cvijeća”, priča nam vrijedna Katica. Lanjskog proljeća odlazak u vrt bio je i svojevrsni ispušni ventil nakon potresa u Zagrebu. Malo se stisnula u svom dijelu kuće nakon što je zbog ogromne štete u Čučerju unuka privremeno morala doseliti sa četvero djece.

U drugom dijelu svog zelenog dnevnog boravka gospođa Katica ovih dana iščekuje cvatnju breskve, jabuke, uskoro će i jasmin. U kolovozu će, kaže, biti 16 godina otkako je bez supruga. Vrt su počeli raditi par godina prije njegovog odlaska u mirovinu u kojoj je, nažalost, prekratko uživao.  “Ja se tu skroz opustim. Iako isto imam i doma posla, zabavljam se malo na šivaćoj mašini. Ali ovo je zdrava uživancija, a nekaj sitno i izraste pa se ne treba kupit”, zaključuje naša sugovornica.

I zabavno i korisno

Malo dalje na livadi, uz stablo oraha i desetak već ograđenih vrtova zastajemo kraj ograde u nastanku. Imamo sreće, još jedan entuzijast spreman predahnuti zbog svoje priče. “Zatvaram sad ogradu da mogu malo prekopati. Planiram posaditi nešto, malo jagoda za početak’, otkriva nam gospodin Jozef Weigant (68) kojeg smo zatekli na samom početku njegove vrtne avanture. Kaže, odlučio se za to iz zabave. U mirovini je već dvije godine.

“Imam vremena sad, a u četiri zida je sad teško biti”, dodaje dok komentiramo usput i trenutnu situaciju s korona pandemijom. Koliko je preventivna izolacija ostavila traga na kolektivnu psihu, pogotovo starije osobe, istraživanja će tek pokazati. 

Na suncu, svježem zraku i smirujuće zelenoj travi takvih briga nema. Za slobodni dio gradske parcele gospodin Jozef je čuo od susjeda s Gornjeg Bukovca. Svjestan je da se upustio u pomalo riskantan projekt, jer investira u ogradu na gradskom zemljištu. Kad počne neka gradnja, vrtove će svi moći zaboraviti. Trenutno je ovo polurješenje, dok i dalje čeka rezultat natječaja za komadić svog urbanog zelenila. 

“Tražio sam od Grada Zagreba tu dodjelu. Poslao sam im svoje podatke. Međutim, rekli su da će lista biti u proljeće. Onda sam bacio pogled na popis i vidim da 200 ljudi čeka još uvijek parcelu, od prošle godine. Nisu još dobili. To je bio natječaj za Folnegovićevo i Savicu”, kaže Jozef.  On je podnio zahtjev za korištenje gradske zemlje na Borongaju.

“Prvi podatak, jeste li branitelj. Dobro, to jesam (smijeh). Drugo, jeste dugo u Zagrebu. I to jesam, preko 56 godina (i dalje smijeh). Rođen sam inače u Dalju, ali tu sam od svoje druge godine. Zatim još s kime živim u stanu, kolika su primanja… ma joj… i onda sve to ovjeriti kod javnog bilježnika i platiti. Poslao sam sve to i fotokopije, a iz grada su rekli da ne šaljem, jer ne znaju što će biti. I to sve da samo dođeš na listu. A kada ćeš dobiti vrt, e to nitko ne zna. Nadam se ipak da će sve na kraju dobro završiti.”

Za razliku od lokacije u Trnovčici, gdje su vrtovi i dalje u free style okruženju, odvojeni uglavnom živicom, gradski komunalci na Borongaju su korisnicima osigurali sanitarni čvor i vodu. 

“Nisam znao da je mirovina dosadna”

Inače, po struci inženjer telekomunikacija Jozef je u mirovinu otišao iz privatne firme. Pod zadnje je svake dvije, tri godine mijenjao radna mjesta. Baveći se elektroinformatikom, u građevinarstvu tehničkom kontrolom i mjerenjem objekata spremno je dočekao digitalno doba. U šali priznaje nešto slabije se pripremio za penzionerski život. Ne misli tu na financije, jer čovjek se pokrije koliko ima, govori. 

“Svašta sam prošao. Na kraju je došlo vrijeme za umirovljenje, nakon pune 42 godine. Zapravo me skroz iznenadila. Nisam znao da je tak’ dosadno u mirovini”, kroz smijeh nam govori novopečeni urbani vrtlar. U ovom slučaju presudila je želja za kvalitetnije i aktivnije provedenim vremenom, dok je supruga na poslu. 

Današnje generacije…

U očekivanju skorog rješenja na zahtjev za borongajski vrt, u desetak ograđenih kvadrata planira uz jagode planira sitno povrća – luk, salatu. Voćke nisu u planu, jer im ipak treba prilično vremena da izrastu i rode. Inače, Weigantovi od kćeri i sina imaju četvero unučadi. Djed Jozef vidi jasne razlike u načinu života nekad i ovom danas. “Današnje generacije nisu baš za ovakve radove. Oni bi sjedili pred ekranom i to je najviši domet. Tak’ barem pričaju svi.” 

Jozefu ovo nije prvo iskustvo u vrtu. Kaže, po zemlji je prčkao gdje god su živjeli. Zabavlja se i radeći na komadiću koji imaju na moru kraj Rijeke, no to je poremetila prvo korona, a nedavno i divlje svinje. 

Obitelj je nekad imala veliki voćnjak na Šestinama. Jozef kaže, morali su zbog klizišta to prodati, nije se moglo graditi pa se obitelj na kraju skućila na Bukovcu. On će, pak, ovo proljeće imati pune ruke posla oko privremenog vrta. Možda ne koliko je imao sudjelujući svojedobno u radu Društva prijatelja cvijeća i zelenila iz kojeg je nastao današnji Floraart ili kao pasionirani promatrač ptica s ekipom iz Udruge BIOM. Ali sigurno dovoljno za aktivan i zdrav psihofizički život i u mirovini.  

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.