Legendarni Franjo Majetić, od skojevca do glumca: ‘Život mi je bio bogat i sadržajan’

Da je živ, omiljeni hrvatski glumac Franjo Majetić, slavio bi danas 98. rođendan. Ovaj rođeni Zagrepčanin kojem se nije ostvario san stalnog angažmana u zagrebačkom teatru, rođen je 26. veljače 1923. godine. Preminuo je u Varaždinu 29. studenog 1991. godine.

Najveće uspjehe je postigao ulogama Ardonjaka u Čarugi i Franje Šafraneka u komediji Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli. Nekadašnja djeca, danas ljudi u srednjim godinama, pamte ga po serijalu ne daj se Floki. O svom iznimno zanimljivom životu Majetić je detaljno govorio za zagrebački Studio 1985. godine. Tekst prenosimo u cijelosti.

Franjo Majetić, glumac kojega smo u posljednje vrijeme gledali na televiziji u seriji za djecu Ne daj se, Floki, zadržao je nevjerojatnu vedrinu unatoč svim nedaćama koje su ga šibale. Zašto se to ne vidi na njegovu licu, saznat ćete u razgovoru što slijedi.

Majetić je rođeni Zagrepčanin. Tu činjenicu ne bi trebalo posebno isticati da ga sudbina nije odvukla daleko od Zagreba za kojim još i danas žali. U Zagrebu je proveo prvih dvadeset godina svoga života (1923 – 1943). Nakon povratka iz partizana odlazi u provinciju, luta od kazališta do kazališta, da bi se na kraju skrasio u Osijeku gdje je 1974. i umirovljen.

Čitav niz njegovih kazališnih uloga imala je sreću vidjeti samo publika pokojeg manjeg kazališta. Među tim ulogama izdvajaju se (podatke navodim prema knjizi Igora Mrduljaša: Deset godina druženja — Teatar u gostima 1974-1984): Paron Furte (Ribarske svađe, C. Goldoni), Aurel (Leda, M. Krleža), Valpone (Valpone, B. Jonson) u Zadru; Ignac (Gospoda Glembajevi, M. Krleža), Orgon (Umišljeni bolesnik, Moliere), Othello (Othello, W. Shakespeare) u Banjaluci; Miller (Spletka i ljubav, F. Schiller) u Bjelovaru; Agaton (Ožalošćena porodica, B. Nušić), Pasquale (Ah, te prikaze, E de Filippo), Vuksan (Matijaš Grabancijaš dijak, T. Brezovački), u Varaždinu.

Važnije nagrade koje je Majetić dobio za svoj rad jesu nekoliko nagrada Udruženja dramskih umjetnika SRH i BiH, Nagrada Banje Luke za uloge u ciklusu Glembajevih te Godišnja nagrada grada Osijeka.

Majetiću je bilo četrdeset i sedam godina kada je “preko noći” postao slavan zahvaljujući tragikomičnoj ulozi Šafraneka u Golikovoj glazbenoj komediji Tko pjeva zlo ne misli. Za tu je nezaboravnu ulogu dobio nagradu na Filmskom festivalu u Nišu.

Nakon što ga je Golik “otkrio”, Majetić će zaigrati i na televiziji i na filmu.

Kad već spominjem nagrade, onda moram spomenuti njegovu ulogu u TV-drami Kipić, za koju je nagrađen na televizijskom festivalu u Bledu. No, dosta o nagradama! Ovo se nabrajanje skromnom Majetiću neće svidjeti.

Doduše, one mu jesu stanovita satisfakcija za ignorantski odnos “velikog kulturnog centra” prema glumcima iz “provincijskih kazališta”, iako bi se dalo raspravljati o tome gdje je provincija katkad uistinu locirana. Ali, o tom potom.

Majetić je i danas vrlo zaposlen. U osječkom teatru ovih je dana pripremao ulogu u Hadžićevoj Gospodi i drugovima, a za jesen tamo priprema nastup u Krležinom Putu u raj, te Camusovom Kaliguli. Nedavno je završio i snimanje manje epizode u Berkovićevu filmu Pisma s predumišljajem. Donedavno je, kao vječiti putujući glumac, putovao uzduž i poprijeko Jugoslavijom u zagrebačkoj družini Teatar u gostima.

Na televiziji smo ga prije nekoliko tjedana gledali u Klerić-Tadićevoj seriji za djecu Ne daj se, Floki. Ukratko Majetić je i u svojoj šezdeset i drugoj godini nezaustavljiv.

U razgovoru je nevjerojatno srdačan, otvoren i iskren. No, ispod one “šafranekovske”, gotovo euforične veselosti, na trenutke ipak probija melankolija. Za čime? Zbog čega? Ponešto od toga pokušao sam saznati u ovom intervjuu.

Široka publika najbolje vas pamti po ulozi Šafraneka. Kako je došlo do toga da zaigrate kod Golika?

U to sam vrijeme bio angažiran u Varaždinu i igrao sam stari kajkavski repertoar, Tituša Brezovačkog: Hipohondrijakuša, Diogeneša. Jednoga smo dana gostovali u Krapini, i gledao me Drago Bahun, Golikov asistent. Krešo mu je rekao da bi trebao glumca koji je kajkavac, vedar i furt u nekakvom švungu.

Jednoga dana, Krešo me pozvao na razgovor u kavanu u Medulićevoj. Upozorio me da je film novi medij u kojem nemam iskustva i rekao da se u njemu drukčije radi.

Imali su još jednog konkurenta za tu ulogu, iz zagrebačke Komedije. “Mi ćemo probati”, rekao mi je Krešo. “Ako uspije – uspije, ako ne uspije nikome ništa!”

Probali smo, čini mi se, negdje u Jadran-filmu. Sjeli smo za stol: Mirjana Bohanec, Relja Bašić i ja. Bila je to jedna određena situacija iz filma, ali Krešo nam je rekao: “Dajte samo razgovarajte među sobom, bez obzira na rolu!”

Bila je to čista improvizacija!?

Čista improvizacija! I Krešo mi je, kao Šafraneku, rekao: “Vi volite popiti?”

“Volim popiti, kak ne!”

Veli: “A vi ste i hrabri?”

“Kako nisam hrabar, ti boga! Ja bi mogel tigrove loviti. Ak sad treba, išel bi u lov za njima!”

I tako smo se razigrali. Budući da je Krešo maher, a i ja sam sto puta nastupal u svakakvim skečevima, mi smo počeli tak igrati da su se svi oko nas kesili ko luđaci. Krešo mi je rekel: “To je dobro! To je to! Ali, pitanje je kako bu to zgledalo na ekranu. Ima velikih teatarskih glumaca, ali za ekran nisu. A imaš slabih glumaca koji ipak idu prek ekrana. Tek kad snimimo, bumo videli kak bu to sve ispalo.”

Snimili smo onu scenu u kojoj ja malog šaljem po vino k Žnidaršiću i pričam s Mirjanom Bohanec i Reljom kak sam zapostavljen kao činovničić i kako bi išel i u Abesiniju da imam priliku. Relja i Mirjana su bili načistu da buju igrali. Ja sam bil jedini upitnik da li budem odgovaral za rolu ili ne?

Odmah nakon što smo snimili scenu, pital sam Krešu je’l to u redu. “Je”, veli, “to moramo vidjeti na projekciji. Sve to kaj smo do sada delali i razgovarali, hiti proč, i tek nakon projekcije bumo znali kaj je!” Dobro. S teatrom sam otišao na gostovanje u Srbiju. I tamo mi je predsjednik općine nekakvog malog mjesta u kojem smo gostovali, ne sjećam se više kojeg, donio telegram da sam prihvaćen za ulogu Šafraneka.

Moj tata – čisti Venecijanac!

Je li to uistinu bila vaša prva filmska uloga?

Prva gluma i velika filmska rola – da! Ali, ja sam na filmu prvi put igrao mnogo prije. Bilo je to negdje četrdeset devete na pedesetu u filmu Nikole Popovića Majka Katina. Nešto u vezi s borcima generala Markosa iz Grčke.

Bio je to veliki film. Snimalo se u Mlinima i Kuparima. Nakon tri mjeseca, snimanje je bilo gotovo, ali iz nekih političkih razloga nije bilo više zgodno da se film prikaže.

Kakva je bila vaša uloga?

U jednoj sceni novinari u Ujedinjenim narodima raspravljaju o problemu Grčke. Ja sam igrao engleskog novinara, ali sam pitanja postavljao na hrvatskom.

Kako ste se osjećali pred kamerom?

Bio sam u strašnoj tremi. Bio sam mlad glumac, a oko mene sve su bili glumački macani. Imao sam velike monologe, a to mi je u cugu bilo vrlo teško izgovoriti. I na tom sam snimanju, mogu vam reći (smijeh), skuhao dio bezobrazluka za kasnije! U to je vrijeme honorar bio dobar. Radilo se komotno. Po tri dana bi se snimalo, pa onda tri dana niš! (smijeh)

Stil glume sigurno je bio drukčiji nego danas?

Stil glume stalno se mijenja. Čovjek stalno živi s time, pa nema pravi uvid u te promjene. Ja sam to pratio u teatru od svoje treće godine.

Od treće godine!?

Da! Ja sam, praktično, prohodal u teatru. Moja je mama bila garderobijerka u zagrebačkom Malom kazalištu. A stanovali smo u “istarskim barakama”, tu na Trešnjevki. U početku je teatar bio u Tuškancu, tamo gdje je danas kino Sloboda.

Mislim da se negdje dvadeset i sedme preselio u zgradu današnjeg teatra Gavella. Mama me uvijek vodila sa sobom. Ja sam znao svaku rupicu u teatru. Ja sam, zapravo, odgojen u teatru!

Što je radio vaš otac?

On je bio slikar. Talijan! A mama mi je Ličanka iz Vrhovina. To su kombinacije! (smijeh). Tata je čisti Venecijanac.

Pa zašto je onda vaše prezime Majetić?

On je tada, kad je došao u Zagreb, poslije prvog svjetskog rata, morao produživati pasoš svaka tri mjeseca. Moj djed imao je brodogradilište u Veneciji. Tata je umro kada mi je bilo dvanaest-trinaest godina, i bio sam premalen da ga ispitam kak je on došao u Zagreb.

Moja se majka, pak, po svojoj majci zove Bianchini, i njezina je majka iz Sinja. Moj otac nije htio da ja i sestra imamo probleme kao i on, zato sam ja dobio djevojačko ime svoje mame.

On se, inače, zvao Francesco Foscia. Bio je polusamouk. Njegov je fah bilo slikanje šuma, mlinova… Ali, slabe je novce dobival za te slike! Bio je vrlo svestran: i svirao je, i zabavljao društvo, i pravio nekakve vaze. Bio je umjetnički “navudren”.

U euforiji od osjećaja pravednosti

Kada se prvi put očitovao vaš glumački dar?

U Klaićevoj ulici bila je mala mljekara. U toj trgovini, u izlogu je stajala velika crvena čizma od čokolade. Joj, ja sam poludil za tom čizmom! Došel sam doma i rekel:

“Tata, nek mi sveti Nikola donese onu čizmu!”

“Dobro”, veli, “bu ti donesel, ali ako naučiš jednu pjesmicu!”

“Daj, kaj god hoćeš, samo da dobijem čizmu!”

Ni dan-danas ne znam čija je ta pjesmica, ali još je znam. Ide ovako:

“Ima jedna krasna zemlja iza silnog oceana,
ali ju je voda opkolila i planine sa svih strana.
Do nje nije lako doći ni po suhu ni po vodi,
već tko umije poput ptice letit duhom u slobodi.

Tražili su krasnu zemlju i rudari i mornari,
tražili su krasnu zemlju i bogati i siromasi;
nitko do nje nije došao – samo genij duhom svojim prebrodio sinje more,
samo genij duhom svojim pregazio silne gore,
i ljudima je na dar dao u osvitku novog dana.”

Krasna pjesmica!

Da! I bogami, ode tata po čizmu! Bila je zamotana kao dar, a ja to stisnem i zdrobim je! Bila je tanka čokolada od koje su napravili čizmu. I tako sam onda plakao. Još se danas sjećam tog plača. Tak je moj prvi honorar propal. (smijeh) I nikom niš!

To je bil početak. Već s pet-šest godina počeo sam nastupati u velikom teatru u dječjim predstavama. Kad sam malo ponarasel, došlo je doba da se počnem ozbiljnije baviti glumom. U jednoj obrtničkoj zadruzi, na Malom placu, prvi sam put igrao i malo ozbiljniji repertoar.

Bile su to amaterske predstavice. Tada sam imao već petnaest-šesnaest godina, vrijeme pred rat. Tada sam postao i član URS-ovih sindikata, pa član Akademije esperantista.

Kako je došlo do vašeg učlanjenja u te organizacije?

To je bilo doba koje se možda neće više nikada ni vratiti. Pred nama je bila dilema, u to vrijeme prije rata — ili živjet ili umrijet? Mi smo bili već zreli ljudi. Ja sam u školi s petnaest-šesnaest godina čitao Filipa Latinowicza, Emila, Zolu, Gorkoga, Londona.

Mi smo o toj socijalnoj literaturi strašno puno raspravljali. A budući da sam se vrtio i po teatru, tu sam uvijek sretao nekakve ljude koji su bili na priličnom intelektualnom nivou. Poznavao sam dobro i teatar. Gledao sam sve Krležine predstave, na koje je i on često dolazio, gledao san sve Hamlete što ih je odigrao Vjeko Afrić. Sve sam gledao po sto puta! Dvaput na dan znao sam ići u kino, ali navečer bih ipak završio u teatru.

I sada, hoćete-nećete, dolazite u kontakt s raznim ljudima. Ja sam se družio s onima koji su meni odgovarali. Bio je to velik krug i mladih intelektualaca, među njima i mnogo mladih naprednih glumaca.

Je li bilo mnogo takvih intelektualaca tada u Zagrebu?

O, da! Ti ljudi, pa i URS-ovi sindikati, nudili su vrlo ineresantan sadržaj života. Jasno da je tada propagiranje Sovjetskog Saveza bilo veliko. To što se govorilo i nudilo – to su bile strašne stvari! Govorilo se, recimo, neće biti radnika da neće imati dvosobni stan i kupaonicu, neće biti radnika koji neće raditi, i tako dalje.

A kako ste vi tada živjeli?

Mi smo tu živjeli u baraci, u jednoj sobici. Poslije smo svi stanovali u jednoj sobici na Pantovčaku. To je bilo bijedno i jadno! To što su govorili ti intelektualci i to što su nudili sindikati bila je velika nada. Te su organizacije povezivale ljude svih profila.

U tadašnjem, vrlo klasnom društvu nisu se doktori petljali s radnicima, recimo, nego se svatko družio samo sa svojima. Čak su i strukovni savezi bili odvojeni. Recimo, metalci se nisu petljali s tekstilcima, tekstilci se nisu petljali s kožarima. Društvo je bilo strahovito raslojeno.

A ljudi s kojima sam se družio u sindikatima imali su potrebu da iziđu iz svoga kruga. Bili smo u jednoj euforiji od osjećaja pravednosti, od potrebe za svime što je iskreno, pošteno, ljudsko. Čak se i u esperantističkom klubu o svemu tome razgovaralo.

Među nama vladalo je veliko zajedništvo – osjećali smo se kao braća. U Zagrebu je svijest radnika tada bila vrlo visoka. Znali smo da stvari više ne mogu ići kako su išle do tada: male plaće, bijeda koja je stalno trajala, od kraja prvog svjetskog rata.

Propadale su banke, ljudi su se ubijali. Sluškinjice su, recimo, štedjele godine i godine, i onda bi štedionica u koju su dale tih nekoliko dinara najedanput propala. Kaj sad? Niš, nego kroz prozor i ubiti se!

Skojevska omladina na Črnomercu

Kada je počeo rat, vi sa šesnaest godina napuštate školu. Zašto?

Nije bilo više novaca za školovanje. Tada sam se jedno vrijeme i zaposlio u maloj tvornici pozamanterije. To je trajalo kratko. Život mi je od šesnaeste godine strašno brzo krenuo. Četrdeset i prve imao sam osamnaest godina. Odmah sam se uključio i u ilegalni rad.

Kako je do toga došlo?

Počeo je rat. Ja sam jednoga dana pitao jednog od svojih drugova, koje sam upoznao preko sindikata – što ćemo sada raditi? Rekao mi je: “Čekaj! Ja sam sada povezan i reći ću ti ubrzo što i kako treba raditi.”

Povezao sam se sa skojevskom omladinom na Črnomercu. Skupljali smo dobrovoljne novčane priloge. Pronalazili smo ljude koji su bili za nas – a bila ih je masa – odlazili u tvornice. Nabavio sam tada i pištolj.

Nije li za takav ilegalni rad čovjek morao biti nevjerojatno hrabar?

Bilo je strašno opasno. Ako sam izlazio iz kuće, uvijek sam bio s pištoljem. To je psihički i fizički bilo neizdrživo. Recimo, idem po ulici i sretnem kolegu s kojim sam se svađao prije rata. A on je u ustaškoj uniformi.

Tada je došlo i vrijeme za regrutaciju. Za stolom s jedne strane stoji ustaša, a s druge domobran. Mi se svlečemo, kaj ne, doktori nas pregledaju i vele da smo sposobni. E, sad dolazi ustaški oficir i veli: “Čuj, mali, da li bi ti htel doći k nama? Imat ćeš lijepo odijelo, svakakve privilegije. To ti je posebna vojska…”

A ja, ilegalac, mislim si: “Kaj je ovome…” I velim mu: “Čujte, ja moram prvo s mamom razgovarati.” (smijeh)

E, sada dolazi domobranski oficir i veli isto: “Je l’ bi ti mali htel u domobrane?” A ja mu odgovaram: “Moram razgovarati prvo s mamom. Ja sam još mlad dečko, znate. Bum se još odlučil…” (smijeh) “Dobro”, vele, “pa kad se ti odlučiš, onda dođi…” Ja sam, jasno, odmah otišao u potpuno ilegalstvo.

Dobro, ali policija je znala gdje stanujete?

Je, ali moja je mama rekla da sam otputoval u Njemačku. Onda se moglo prijaviti za odlazak u Njemačku.

Niste se bojali da će vas susjedi odati?

Čujte – ne! To je sve bila radnička klasa. Ljudi nisu tada bili takvi kao danas. Kraj nas je stanovala nekakva šnajderica, pa neki siromašni krznar kaj je celi dan smrdel s nekakvim kiselinama, pa neka jadna starica. Mama im je rekla: “Kad se god nekaj dogodi, i ak pitaju za mojeg Franceka, samo recite da je u Njemačkoj”. Gazdarica, koja nam je iznajmila sobu u kući, bila je jako zlatna. I ona je tvrdila da sam ja vani. Ustaše više onda nisu po tome pimplali.

Ali, meni je negdje četrdeset i treće ipak jako zagustilo. Naime, bio sam s jednim kolegom u akciji. Htjeli smo uzeti neko oružuje iz kuće nekog ustaše. Upali smo kod njih, predstavili se kao policija, no nismo niš obavili. Doma je bila samo sestra i mama toga čovjeka.

Ima neki vrag sudbinski u životu!

A što biste učinili da je taj čovjek bio kod kuće?

Ma, čujte… Kaj bi? Čovjek ne misli kad je mlad! Bila bi pucnjava. Nema druge! Pa kaj, ak nemreš njega ubiti, moraš sebe. To je tak bilo. Otišli smo, no njihovi ukućani ipak su nešto posumnjali. Znali smo da imaju naš opis.

Ja sam iste večeri otišel na Kustošiju kod jedne frizerke, i ona mi je oksidirala kosu u žuto. Bil sam sav žut! (smijeh) I došel sam doma, gore na Pantovčak, a susedi gledaju (smijeh) i vele: “Pa kaj je Franji? Jutros je još bil crn!” (smijeh)

Vama je to bilo komično, a ne opasno?

Ma kakav strah! Zagreb je posebno u tom pogledu bio interesantan. Tu je bilo svega. Događale su se nevjerojatne stvari. Susjedima sam rekel: “Čujte, imal sam jednu akciju i moral sam se prefarbati.”

Drugi je dan radio objavio naš opis. Više nisam izlazio iz stana. Ne bi poživil dva dana da su me uhvatili. Ali, vidite, ima neki vrag sudbinski u životu!

I onda se četrdeset i treće prebacujete u partizane.

Budući da sam bil Zagrepčan, otišel sam u Zagrebački odred. Došel sam s još jednim prijateljom. Odmah drugi dan upali smo u neku veliku borbu. Prošli smo Prigorje, dio Zagorja i Posavinu.

To ste sve prošli do kraja rata?

Ne, ne! To je bilo u početku. Puno sam ja toga prošel! (smijeh) Ja sam kao Hemingway! (smijeh) Puno mi je lakše bilo u partizanima nakon ilegale. Teret mi je ogromni pao. Rekoh sebi: “K vragu smrt, nek me ubiju iz puške ili pištolja, ali nisam u onoj strašnoj neizvjesnosti u kojoj sam bio u Zagrebu!”

U odredu dijelite sudbinu s mnogo drugih ljudi. U gradu vas čekaju svugdje na ulici, u tramvaju, u kavani. Imate stalno osjećaj da vas netko prati. Nikada ne znate tko će razbiti ćeliju!

Kako ste postali glumac u partizanima?

Sreo sam druga Šermenta. On je trebao otići u Zagreb po neke glumce koji su bili organizirani i koji su bili spremni doći u partizane. Sjedili smo navečer za logorskom vatrom. Šerment je bio stariji od mene, a poznavali smo se još iz Malog kazališta. Pitao me je tada: “Pa, otkud ti ovdje? Ja sad idem po glumce u Zagreb.”

“Ja ti mogu biti od pomoći”, rekao sam mu, “jer dobro poznam i naše veze u Zagrebu i ljude iz teatra.”

“To bi bilo sjajno”, veli on.

Otišli smo komesaru, i ja sam se ponudio da budem neka vrst čuvara Šermentu. Dobili smo propusnice i okolo – naokolo stigli do Zagreba. Spustili smo se na Maksimir. Bili smo u seljačkim odijelima. Ispod kaputa imao sam nekoliko bombi i pištolj…

Pa to je suludo hrabro!

Ludo! (smijeh). Ali, svatko bi u toj situaciji tako postupio. I – čekamo tramvaj. Dođe jedan tramvaj, ali dupkom pun ustaša. Rekoh: “Znaš šta, sad je najbolje ući unutra, jer ako mi jedini ne uđemo, bit će sumnjivo.”

I uđemo mi unutra. Ja sa svim tim bombama pod kaputom sjednem na prvo mjesto, a on iza mene. I odvezemo se tako sve do Frankopanske ulice. Šermentu sam rekao još dok smo ulazili: “Čuj, ak se nekaj dogodi, sve leti v zrak. Pun sam bombi!” Ali, niš se nije dogodilo.

Mama se iznenadila kad sam došel. Sakrila me u Glumačku školu kod Drage Ivaniševića, u Frankopanskoj ulici. Tu sam proveo četiri-pet dana dok Šerment nije organizirao odlazak glumaca u partizane. Spavao sam ispod katedre u glumačkoj školi. Ivanišević drži predavanje, a ja dolje spavam. “Ak kihnem”, rekoh, “to bu veselo!” Jednu bombu i pištolj sam zadržao, a druge sam bombe sakrio u zahodu škole.

Zvuči napetije nego u krimićima.

Ma, to je bilo napeto! Kad danas gledam gangsterske filmove, velim: “Ma kaj, pa to nije niš prema onome kaj sam ja doživljaval!” (smijeh)

Ali, ljudi su nam pomagali! Bila je velika harmonija među ljudima. Organizirali smo prebacivanje glumaca, prebacili ih negdje do prve “relejne stanice”, a otuda su otišli dalje, do jednog popa. Od njega dalje, u partizane.

Ja sam se vratio u Zagreb. Imao sam sastanak s nekim drugom u Glazbenom zavodu dok je bio ples. Najedanput – racija! Stvori se deset detektiva i vele: “Svi uza zid!” Ja sam bio s pištoljem, ali sam ga ostavio u kaputu u garderobi. Kak je čovek bedast! Ne znam zakaj sam napravil tu glupost, ali pokazalo se da je to zapravo bilo vrlo pametno.

Sve nas slože uza zid. Naći se kao partizan u takvoj situaciji – to je užas jedan! Oni počnu pretraživati ljude. Ja se nekak napravim kak da sam pregledan i dođem dolje do garderobe koja je bila kod izlaza.

Garderobijeru je moj kaput, od težine pištolja, malo kliznuo dok mi ga je davao, ali nije pao na pod. On je shvatio što je u kaputu i samo me pogledao. Oblečem se, a na izlazu stoje dva dekstera. “Mali, kam ti ideš?” veli jedan. “Pa”, rekoh, “evo, već je osam sati, moram ići jer me mama čeka. Rekla mi je da mogu biti do osam na čagi, a već su me pregledali.” “Dobro”, vele, “hajde, u redu!”

Mirno sam otišao do ugla Gundulićeve, a onda sam tak počel bežati kak valjda nikada do tada nisam. Mislim da sam u sekundi stigao do Malog teatra.

Kako ste se vi u partizanima uključili u rad kazališnih trupa?

Kada sam se poslije u Kalničkom odredu našao s onim glumcima iz Zagreba, rekli su mi: “Pa čuj, Franjo, ostani s nama! Ti si teatarski čovjek.”

“Znam”, velim, “pa ne mogu ja sada ostaviti svoje dečke s kojima sam već svašta prošel!”

Ja sam se tada bio prijavio da idem u Trinaestu proletersku, ali me moj komandant nije pustil. A sada su mi rekli: “Odi, Franjo, radije s ovim dečkima! Ti si sve to organizirao i uredio, pa hodi s njima!”

I tak sam ja ostal s njima. Jedno sam vrijeme bio šef Banijske kazališne družine. Drugi su otišli u družinu August Cesarec, a treći su ostali u Centralnoj kazališnoj družini pri ZAVNOHU. Tu smo se razdvojili. Na kraju sam i ja završio u družini August Cesarec.

Kakva je bila tipična kazališna večer u partizanima?

Recimo, evo kako je to bilo u Cesarcu, jednom od najvažnijih i najmobilnijih partizanskih teatara. U družini nas je bilo dvadesetak. Vođa grupe bio je komesar Duško Vojvodić.

Na početku večeri, komesar bi održao publici informativno-političko predavanje o situaciji kod nas i u svijetu. Poslije toga, zbor bi otpjevao jednu ili dvije pjesme. Onda bi došao kakav skeč, pa zborska recitacija o, recimo, dolasku Crvene armije u Njemačku.

To se recitiralo borbeno, snažno. Recitiralo se (oponaša): “Crvena je armija već na granicama Njemačke.” Onda bi uslijedila glazbena točka: jedan ili dvoje glumaca nešto bi otpjevalo uz harmoniku. Onda bi se još izveo i kakav prigodni kratki komad. Sve je skupa trajalo oko sat i petnaest minuta.

Ali, moram vam reći da više neće nikada biti takve publike kakvu smo mi tada imali.

Idem ja prvo negdje skuhati zanat

Vašem je temperamentu takva reakcija publike morala uistinu odgovarati.

To je bila živa reakcija publike, a ne salonska! Bilo je to vrijeme strašnog entuzijazma. Mi smo po tri-četiri dana znali biti gladni. Jednom smo došli u neko selo, još dok sam bio šef Banijske družine, a dugo nismo ništa jeli.

Primijetio sam jednu veliku jabuku. Ja sam se u nekakvim kratkim hlačicama, koje su već izgledale kao šos, bos – cijeli sam rat gotovo išao bos – ja sam se takav popeo na tu jabuku.

Smatrao sam da je moja dužnost, kao šefa trupe, da naberem jabuke za svoje kolege. A predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora me gleda i veli: “Pa, što ti radiš?” Pozvao nas je unutra u kuću da te jabuke na peći ispečemo. Meni je bilo normalno da budem i ekonom svoje družine.

Kad je rat završio, vi ste definitivno odlučili postati, zapravo ostati glumac?

Kad je došao kraj rata, pitali su kamo tko hoće. “Možeš biti oficir, ako želiš”, rekli su mi. No, mene to više nije zanimalo. Ja sam bio vojnik kad je to trebalo biti. Sada sam htio biti kazališni čovjek. Nisam mogao delati nekaj kaj ne znam.

Otišao sam u Zagreb, u Ministarstvo za kulturu, i rekao ministru, koji je do tada bio sa mnom u trupi, da ne bih htio ostati vojnik. I tada su me s nekoliko kolega prebacili u teatar u Varaždin.

Zašto niste ostali u Zagrebu kao rođeni Zagrepčanin?

Ja sam bio mlad čovjek i smatrao sam da je jedno bilo biti glumac poluamater u partizanima, a drugo glumac u zagrebačkom teatru. Većina mojih kolega, koji nisu bili iz Zagreba, odmah su tada ušli u veliki zagrebački teatar.

Ali, ja sam znao što je pravi teatar! Ja sam kao dijete već gledao Dujšina, Strozzija, Boženu Kraljevu, Viku Podgorsku. Mislio sam si: “Pa ne mogu se ja petljati u teatar bez prave glumačke škole!” I velim ja sebi: “Idem ja prvo negdje skuhati zanat.”

Vi ste, zapravo, sami izabrali kazalište “u provinciji”.

Da! I u Varaždinu, gdje je bilo i drugih kolega iz partizana, napravili smo sjajan teatar. U ono je vrijeme zagrebački teatar bio slabiji, a mali provincijski teatri bili su bolji.

Zašto?

Onda su neke ljude i po kazni slali u provincijske teatre, pa su se znali u njima okupiti sjajni glumci. (smijeh) Ja sam u te prve dvije godine u Varaždinu zaigrao takvih rola kakve nisam nikada poslije dobio. U opereti Mam’zelle Nitouche imao sam glavnu ulogu, komičnu, i za nju dobio ovacije.

Jeste li te uloge već tada glumili jednakom prirodnošću kao i danas?

Bilo je drukčije! Igralo se patetičnije u dramama, ali u komedijama moralo se igrati realistički. Naime, dok sam igrao “ozbiljne” uloge, imao sam uvijek pred očima velikane poput Dujšina, Dubajića, Biničkog, iako ih nisam oponašao.

Ja nisam tip koji bi mogao imitirati takve glumce. Komične uloge i uloge na materinjem, kajkavskom jeziku bile su mi bliže. Ja sam bil Zagrepčan, kaj ne?

Ljudi su rado išli u kazalište?

To je sve bilo dupkom puno! Osobito na operetama, kao što su Mala Floramye ili Zemlja smiješka. Ali, nikada nije bilo dovoljno novaca. U Zadru je također bio otvoren teatar, a ja sam uvijek bio zaljubljenik u more, i otišao sam u Zadar!

A tamo su bili sve stari glumački maheri. Tamo provodim tri i pol sezone, do prve polovice pedeset i prve. Onda sam opet godinu dana u Bjelovaru, pa opet četiri godine u Zadru, pa odlazak u Pulu, onda u Banju Luku, pa opet u Varaždin i, napokon, Osijek.

Koje su vam kazališne uloge donijele najviše uspjeha?

Komične!

Jesu li one i vama najdraže?

Jesu! Ja sam kao dijete volio takve glumce – Dubajića, Biničkog, Majhenića. Upamtio sam sve njihove štosove već tada.

Da se ponovno rodim – ne bih bio glumac!

No, vi ste u teatru odigrali i mnogo karakternih uloga.

Ja sam sve prihvaćao, jer u provincijskim teatrima ne možete imati nikakve želje. Imate dvanaest-petnaest glumaca, i onda morate igrati sve! Iako sam bio Zagrepčan, u Zadru sam, recimo, igrao dalmatinski repertoar, a u Banjoj Luci bosanski.

Ali, provincijska su kazališta najbolja škola za glumca! Danas igrate Volponea, sutra Glembaja. Tu se ne možete začahuriti, kao u velikom teatru u Zagrebu. Ovdje ste se stalno borili za egzistenciju.

Banja Luka imala je trideset i pet glumaca, izvrsnih glumaca! A ta je borba s drugim glumcima meni uvijek bila interesantna. Izdržao bih nekoliko godina, a onda više ta borba ne bi bila interesantna. Tada bih bježao u drugi teatar.

I sve vas je to veselilo?

Da, uvijek! Ja sam u tome uživao. Nisam nikada mistificirao taj posao, niti sanjao o vlastitoj veličini. Bio sam realan.

Kad sam počeo u Varaždinu, ja nisam znao što sam – karakteran glumac, ili komičar, ili ljubavnik? To traženje traje godinama. I onda, najedanput otkrijete što vam najbolje leži. Najedanput to nešto izleti kao čep iz boce. Polako ide, ide i bum!

Nije li vas srce, unatoč svim uspjesima, ipak vuklo u Zagreb?

Srce mi je pucalo! Svi su došli u Zagreb, koji nikada nisu bili u Zagrebu. A ja se, rođeni Zagrepčanin, nisam mogao vratiti u Zagreb.

Ja sam u početku zbilja htio pet-šest godina peći zanat. Mislio sam da oni koji su odmah došli u Zagreb neće tako ispeći zanat i da neće dugo egzistirati u Zagrebu. Bil sam čisti naivac! (smijeh)

Ma kakvi! Oni su se tu zašarafili! I onda nikome više nisu dali blizu! Petnaest godina pokušavao sam dobiti mjesto u Zagrebu, ali nije išlo. Lako je biti glumac u Zagrebu! Ali, mali su se teatri po provinciji stalno zatvarali.

Obitelj mi je bila u stalnoj egzistencijalnoj opasnosti. Godinama sam bio gladan. U Zadru sam se upoznao sa svojom ženom, koja je također bila glumica, rodom iz Osijeka. I pala je velika ljubav odmah! Otprve. (smijeh)

I onda smo nastavili naše putešestvije. Ona je isti karakter kao i ja. Sve smo i lijepo i ružno doživljavali zajedno. Do dana današnjeg ništa se među nama nije promijenilo.

Vaš je obiteljski život neodvojiv od teatra – profesionalno i privatno kod vas je potpuno pomiješano.

Sve je isto. Sve! Žena i ja nikada se nismo odvajali, i danas živimo onako kako smo živjeli prvoga dana kad smo se oženili.

Što znači – “da je isto”?

Da mi je lepo! Shvatio sam da mi je život baš zbog tog skitanja bio bogat i sadržajan.

Da se ponovno rodite, postali biste opet glumac, ali u Zagrebu?

Ne! Da mogu ponovo birati, da se ponovno rodim – ne bih bio glumac! Moj je život bio užasan. Bio sam dijete kad je otac umro. Ostali smo gladni. Uvjeti su bili grozni – mala sobica oblijepljena novinskim papirom, petrolejka, žohari… Grozno!

Bez obzira na sve lepe momente, ne bih volio ponovno proživjeti takav život. Ako bih birao, onda bih izabrao, čudit ćete se, nešto u vezi s arheologijom – nekakvu egiptologiju ili nešto slično.

Ipak, sudeći po vašoj vedrini i optimizmu, vaš je život sretan. Ne ostavljate dojam čovjeka koji je promašio poziv.

Toliko sam raznoraznih predstava odigrao od Grka, Shakespearea i Molierea do Krleže, i kad vidim koje su živote ti likovi prolazili, onda velim ženi: “Pa nama je jako lijepo!”

Pa to su sve strašne sudbine! Uzmite jednog Macbetha, jednog Hamleta, Antigonu… Pa nama je prema njima – prekrasno! Ili Glembajevi – pa to je stravična obitelj. A koliko su para imali! (smijeh) (Darko Zubčević, Studio, lipanj 1985.)