Arhitekt Branko Silađin: Danas je ključno tržište kojem nisam potreban, to je stvar vremena i društva

U sjeni odlaska psihotične 2020. koju ćemo kolektivno pamtiti po koroni i potresima gospodin Branko Silađin dočekao nas je u svom studiju prilično opušteno. Mi s maskom na licu i nužnim obzirom, a on s dosjetkom kako uopće nije u rizičnoj skupini, spremno nam pruživši ruku na pozdrav.

Neopterećeno i svojeglavo, kao čini se i na samom početku, kada je spletom slučajnih okolnosti mjesec dana ranije od očekivanog došao na svijet u gradiću između Celja i Maribora, dijelu povijesne slovenske pokrajine Štajerske. Prepričava nam usput da je bilo birokratske strke, jer tehnikalije rođenja nisu prijavljene njemačkoj upravi, već je otac to ‘izganjao’ par dana nakon povratka u Zagreb, pod tadašnjom Kraljevinom Jugoslavijom. 

Zanimljivost od samog početka, korak ispred očekivanog vremena i planova, Silađina prati i danas. No u duhu svog životnog poziva, kreiranja javnog i privatnog prostora, ne pridaje tomu osobit značaj. Djela, a manje riječi, nekako je najbolji opis njegova bogatog profesionalnog opusa. Ipak, okupiran hrpom nacrta nekolicine projekata za radnim stolom, dotiče se aktualnosti. Zanima nas kako je doživio ova prosinačka podrhtavanja i onaj proljetni potres u Zagrebu.

Propustio oba velika potresa u metropoli

“Nisam bio tu, ni na prvom, ni na drugom velikom potresu. Naime, ja imam dva doma. Svaki petak idem u Volosko kraj Opatije doma i u ponedjeljak se vraćam u Zagreb doma. Tako sam za prvi potres saznao dolje, a za ovaj drugi sam bio na putu za Volosko kad sam na radiju čuo što se dogodilo. Tako da sam to sve doživio kroz novinarske izvještaje.”

Do svog ureda u Ilici gospodin Silađin radnim danom prošeta s Gornjeg grada. Stanuje u jedinoj slijepoj ulici starog centra, po mnogima gornjogradskom biseru. 

“Za onog prvog potresa u ožujku, bile su uistinu velike štete. Porušili su se dimnjaci, srušio se krov. Nismo imali ni grijanja, niti tople vode, ničega. To smo odmah počeli popravljati. Tu u studiju kao što vidite ima pukotina koje su se tada pojavile, između zida i stropa. U ovom posljednjem potresu, 29. prosinca, još su vidljivije. Novu godinu tradicionalno sam dočekao dolje u Voloskom i po povratku sam vidio nove štete u ovoj kući. One nisu katastrofalne, ali su vidljive. Očito je bilo dosta jakih kretanja, jer su se sve ove moje makete skulptura porušile. Bilo je dosta žbuke uokolo, ali je kuća ostala cijela.” 

Stariji stručnjaci danas nisu nikome potrebni

U kriznim situacijama poput ove koja je zadesila središnju Hrvatsku  očekivano je da se “na hrpu” okupe svi relevantni stručnjaci, u ovom slučaju graditeljstva i urbanizma, koji su bez obzira na dob voljni pripomoći svojim angažmanom, ponuditi moguća rješenja. S nacionalnog vrha gospodinu Silađinu nije stigao nikakav poziv, kaže nije to ni očekivao. Premda bi, primjećujemo, svojim ogromnim iskustvom iz 60-godišnje projektne karijere itekako imao što reći. 

Neprekidnom aktivnošću i u umirovljeničkim danima svjedoči da je daleko od predodžbe o životu prosječnog penzionera. Tjedno je u uredu obično do 14 sati, zadubljen nad zadacima. Nameće se tu pitanje jesu li stariji stručnjaci iz njegove branše traženi za savjetovanja, razvoj strategija ili su kao većina nakon radnog vijeka društvu tek “lijevo smetalo”.

‘Preživljavam uz mjesečnu pomoć mojih sinova’

“Prvo vas moram ispraviti što se tiče moje penzije. Otišao sam nakon skoro 60 godina rada, a ne onih službenih godina. Jednostavno sam morao, jer je situacija bila takva da više nisam mogao održavati biro. Moja penzija, obzirom da sam veći dio karijere bio takozvani slobodni umjetnik, je tako mala, da preživljavam samo uz mjesečnu pomoć mojih sinova. Oni mi mjesečno uplaćuju i vraćaju, pod navodnicima ili bez njih kako hoćete, tisuću eura. Sa tim novcima održavam svoj standard koji sam imao tijekom života. Tako da si mogu priuštiti da recimo održavam ovaj biro, jer prihoda nemam”, kaže naš domaćin.

“Ja stalno radim, ali to apsolutno nema nikakvoga prihoda, jer izmišljavam posao. U fazi sam besposlenog popa koji krsti kozliće. Tako da si zapravo izmišljam posao i de facto nisam nikome potreban. I nitko me za ništa ne koristi, jer to je očito nepotrebno. Odnosno, mislim da je konceptualno nepotrebno i recimo kontra današnjega razvoja ono do čega sam tijekom svoje karijere došao. Tako da se ne borim protiv toga, te situacije, jer svako vrijeme je kakvo je. I skroz sam out toga, izvan tržišta koje je danas ključna stvar”, stoički pojašnjava vodeći hrvatski arhitekt.

Mjerila i vrijednosti danas su bitno drugačija nego u vremenima bivše države koje se mnogi današnji umirovljenici, oni vremešniji osobito, sjećaju s dozom nostalgije. Dijele li slično razmišljanje i ostali vršnjaci iz struke, pitamo gospodina Branka koji na pragu vitalnih 85 godina spremno uzvraća šalom na vlastiti račun.

“Čujte, nažalost imam vrlo malo kontakata danas. Na koncu sam ispao toliko star da više od svoje generacije skoro da i nemam nikoga. Tako da se družim samo sa mlađima od sebe, dosta mlađima. Tako da ponavljam, tragovi moga rada nisu nikome potrebni tako da vam ne bi mogao više reći kakva je ta generacijska situacija danas. U svakom slučaju sam izvan tih današnjih kolotečina. A naravno da imam o svemu svoje mišljenje, no to je neupotrebljivo”, konstatira naš glasoviti sugovornik.

Svojevremeno, nekadašnji diplomant kod prof. Turine, imao je vrlo aktivno društveno djelovanje. Bio je član Predsjedništva saveza arhitekata Jugoslavije, autor Pravilnika o projektnim natječajima, predsjednik Stručnog savjeta, prvo ime Društva arhitekata Zagreba (DAZ), urednik dvaju stručnih časopisa.

Prihvatio se tako i uredništva svojedobno zamrlog lista “Čovjek i prostor” koji je značajem djelovanja 60-ih bio ključna komunikacija sa svim napredenim kretanjima tada aktualne slovenske Sinteze, sinteze arhitekture, likovnosti, oblikovanja, industrije i prostora.

Nekad i danas

“Rehoh već da sam izvan tokova danas kad je tržište najvažnije. Ne ono što mislite i radite, već jeste li potrebni tržištu ili niste, a ovom ovdje sam sasvim sigurno nepotreban. To vam je stvar vremena i društva. Mi što imamo smo zaslužili. I ne možemo biti drugačiji, nego što jesmo. U prvom redu, imamo takvu strukturu mentaliteta koja je stvorena kroz sve ono što su ovi narodi i prostori do danas prošli. To je jedna obrambena struktura kroz koju najosnovnije je da nađete tko vam je kriv zašto vam je loše.”

“Govori se o poslu i o radu, ali zapravo to nije nikome interesantno. Ključno je da znate tko vam je kriv. Mi smo u onom bivšem sistemu imali one vanjske i unutrašnje neprijatelje. Danas opet imamo isto tako. 30 godina kako postoji ova država još uvijek to živimo. Rat je završen 1996. To je 25 godina, jel’? Kad se vi zamislite da mi 25 godina nakon toga govorimo samo o posljedicama rata, da još uvijek gajimo apsolutno jednu atmosferu straha i jada nad ratom. I to usporedite s ovim da je 1945. završio Drugi svjetski rat, a 25 godina kasnije je bila 1970. I na koji način i što je napravljeno do ‘70. u tadašnjem društvu i što smo mi napravili dosad. Sedamdesete nitko nije govorio o Nijemcima, o ne znam kome. Svi smo živjeli nekakvim životom, radeći koliko smo radili, imali smo koliko smo stvarno imali. A danas imamo što nemamo. Kad bi svaki vratio sve dugove koje ima, onda ne bi nitko ništa. Prema tome, živimo jednim virtualnim, a ne realnim životom. Hoćemo još više nego što možemo imati”, analizira gospodin Silađin.

Petrinja, Sisak, Glina…

Surovu realnost ovih dana su bolno osjetili Petrinjci i drugi stanovnici na potresom razorenom sisačko-moslavačkom području. Na vidjelo su izašli brojni dokumentirani primjeri jalovo izvedene obnove u ratu srušenih i oštećenih objekata. Aktualna HDZ-ova vlast zasuta je apelom oporbe za istražnim povjerenstvom koje bi nakon četvrt stoljeća trebao naći koje su to tvrtke i pojedinci profitirali na štednji s materijalom, armaturom, nadzorom izvedenih radova, izdanim uporabnim dozvolama. USKOK je također pokrenuo istragu. Hoće li i tko snositi odgovornost, ostaje vidjeti. Poučeni iskustvima sličnih istraga i povjerenstava dosada, javnost većinom ne očekuje mnogo. 

Iz stručnog kuta Silađin se za MojeVrijeme.hr osvrnuo i na kontroverze oko obnove, kroz zakonsku direktivu koje je graditeljstvu propisana nakon potresa u Skoplju 1963. Poput obveze vertikalne serklaže stambenih objekata.

“Nakon Skoplja se uistinu brzo i tada se smatralo nerealno, napravljeni novi propisi koji su osiguravali od potresa do točno određenog stupnja. U Zagrebu je to bilo do 6.0 stupnjeva. I to se tako trebalo raditi. Međutim, na koji se način to sve izbjegavalo ne bih vam znao reći. Ali to je apsolutno odslik stanja i sada se jasno ukazuje na velikom broju novoobnovljenih kuća na tom području. Jer i ovdje u Zagrebu, gdje je nelegalna gradnja osnovna, kuće pogotovo privatne, nisu propisno građene. I taj koji je sebi radio kuću iz nužde sasvim sigurno nije gradio protupotresno. I to je najveći problem. A da ne govorimo o tome da je nakon ovoga najnovijeg oslobođenja, ljudi koji su kupili svoje stanove u nekakvim kolektivnim kućama, jedino na što nisu mislili je na kuću, već na svoje kvadrate. I to što su radili na tim kvadratima sasvim sigurno nije doprinijelo kvaliteti ili popravku kuća. Ta teza da treba privatizirati, jer će se onda ljudi brinuti za sebe je apsolutno karikaturalna misao prema stvarnosti koja je takva kakva je. Na primjeru Zagreba mogu reći da nikad nismo imali tako zapušten grad kakvog imamo danas”, kaže pri kraju razgovora gospodin Silađin. 

U karijeri je, poručuje, uvijek umjesto krivca tražio rješenja. Tako je i gradu Opatiji poslao prijedlog korištenja trenutnog entuzijazma solidarnosti kroz pomoć u obnovi potresom pogođenih Petrinje, Siska, Gline i okolice. 

“Ideja je da se zajedništvo vrati kao motiv. Cilj je gradnja i opremanje obiteljske kuće (gospodarstva) jedne obitelji, svakako sa više male djece i starijih osoba, u ruralnom ili prigradskom području. Smisao nije samo obnova građevina i nužne materijalne pomoći, već aktivno iniciranje obnove života na potresom stradalom prostoru Banije”, poručuje glasoviti arhitekt i urbanist. Ideju su već najavile provesti općine Tisno, Murter, Pirovac i Tribunj.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.