Iako su zlatne godine stripa u Hrvatskoj ostale u prošlom stoljeću, scena i dalje postoji. Dok su popularno zvani „crtani romani“ za većinu tek zabava i umjetnost, naši su sugovornici u stripu pronašli egzistenciju, piše Deutsche Welle u tekstu naslovljenom Neizvjesna budućnost stripa u Hrvatskoj.
Za razliku od osamdesetih godina, mladi u Hrvatskoj danas ne opsjedaju kioske kako bi ugrabili primjerak omiljenog stripa. Nema čak ni nekad popularnog „đoranja“ – kvartovske razmjene u kojoj se je za pročitani strip mogao dobiti jedan slične vrijednosti ili dva manje popularna. No, kada bismo sudili prema podacima da glavni grad ima nekoliko striparnica, te da Hrvatska ima čak dva festivala stripa, moglo bi se zaključiti da strip scena cvijeta. No stanje je daleko od idealnog, uvjerava nas Raul Švarc, jedan od najpoznatijih zagrebačkih zaljubljenika u strip i vlasnik nadaleko poznate striparnice Stripovi na kvadrat koja već 21 godinu posluje u samom središtu grada.
U vrijeme otvaranja, ponosno kaže, bila je to prva striparnica na Balkanu koju je otvorio s dva partnera, a sada ju vodi sam. Budući da je Švarc s partnerima prodavao stripove na otvorenom, otvaranje striparnice je bio logičan nastavak posla i ostvarenje dječačkog sna. „Htjeli smo regulirati taj posao, jer smo do tada prodavali ‘na divlje’. Mi smo na Cvjetnom trgu zbilja ostavili mladost. Sve što me danas bole kosti vjerujem da je to od tadašnjih hladnoća, vrućina, kiše i snijega“, priča nam u maloj knjižari pretrpanoj stripovima.
Raul Švarc (foto: S. Bogdanic)
Odlična izdanja…
Od tada je interes za strip narastao, tvrdi naš sugovornik. „Nakon ratnih devedesetih vratile su se te neke naše generacije koje su odrasle na stripu osamdesetih. Tu su i neki novi klinci“, objašnjava Švarc porast scene koja jako osjeća posljedice ekonomske krize. „Ljudi si ne mogu priuštiti ono što bi sve htjeli. Imamo nekoliko odličnih hrvatskih izdavača. Ponuda je takva da sve što u svijetu vrijedi, kod nas izađe prije ili kasnije. Američka škola, francuska, belgijska, talijanska… skoro ništa ne moramo uvoziti.“ I pri tome, kaže nam, najbolje se prodaje nostalgija pa su najtraženiji Zagor, Alan Ford, Modesty Blaise i Rip Kirby. „Ali i neke stvari koje su vječne poput Watchmena po kojem je kasnije snimljen film. Prodao sam hrpe američkog izdanja pa smo uvezli i srpsko, a sada prodajem hrvatsko izdanje. Takvi naslovi se kupuju za darove ili za ponovno čitanje.“
Hrvatska i dalje ima živo tržište i sa starim izdanjima stripova koji se prodaju na štandovima ili putem internetskih oglasnika, no Švarc kaže da je tome jako pala cijena. „Sve što je vrijedilo prije, izašlo je sada ponovno u nekom boljem izdanju u Hrvatskoj ili Srbiji“, objašnjava nam i dodaje da čitatelji, ako nema hrvatskog izdanja, rado posežu za srpskim i obrnuto. Od starih izdanja među čitateljima se preprodaju kultni naslovi poput Alan Forda i Lunov Magnus Strip – Zlatna serija. „To je ispalo jako zanimljivo. Ne može se više prodati loše očuvani strip. Kolekcionari žele kupiti savršene primjerke koji se među njima nazivaju mint, glanc, petica ili petica plus. Ti kolekcionari imaju novca i radije će dati stotine, ali i više, kuna za neki odlično sačuvani primjerak, nego da kupe nešto tek toliko.“
…i sve manja kupovna moć
Za svoje kupce Švarc kaže da pripadaju višoj srednjoj klasi koja je na tome odrasla. „Oni koji nemaju novca, nemaju ga. A da sam među kupcima primijetio neke ljude koji imaju puno novca – i nisam.“ Na pitanje je li više zarađivao u vrijeme otvaranja striparnice, Švarc odgovara da je veća zarada bila prije pet ili šest godina. „Sad je već svake godine sve gore. Čak su i izdavači malo stali na loptu pa smanjuju tiraže ili broj izdanja. Vidi se da se ta količina više ne može prodati. Nemaju ljudi novca.“
S pogledom 21 godinu unatrag Švarc kaže da je sve iz entuzijazma preraslo u pravi veliki posao od kojeg živi, no pita se je li posao trebao bazirati isključivo na stripovima. Doduše, i sam opstanak u Hrvatskoj je veliki uspjeh. „Možda bi bilo dobro da država popusti u nekim stvarima. Nekada smo morali plaćati doprinose do 15. u mjesecu, a plaća bi se mogla isplatiti do kraja mjeseca. Dogovarao sam se s dečkima o tome, ali danas sve mora biti do 15. u mjesecu. Malo bi fleksibilnosti dobro došlo. Pri tome ne mislim da bi nekome plaća kasnila 3 tjedna, već da u dogovoru krpamo kraj s krajem. Jednostavno, jedan mjesec je dobar, drugi je loš pa ne možeš platiti sve na vrijeme. Čak i vlasnik prostora kojeg iznajmljujemo to razumije. Ali dobro, kako svima, tako i meni“, opisuje probleme gotovo svakog poduzetnika u državi.
Miroslav Mrva (foto: S. Bogdanic)
Dobri poslovi za strane naručitelje
Da je strip scena u Hrvatskoj u poteškoćama potvrđuje i dizajner Miroslav Mrva koji također živi od stripova, no on je na onoj kreativnoj strani. Naime, Mrva je kolorist i to za velike strane naručitelje, mahom iz Sjedinjenih Država. U razgovoru za Deutsche Welle objašnjava da prema generalnim uputama i scenariju kojega dobije, daje boju nacrtanim tablama stripa. Nabraja nam dosadašnje projekte koje je radio i kaže da je upravo počeo raditi za Marvel što se u tom svijetu smatra sjajnom „gažom“. „Radim na serijalu koji se zove ‘Master of Kung Fu’. Nakon puno godina se dogodio hrvatski tim crtača – Dalibor Talajić crta, Goran Sudžuka tušira, a ja bojam. Scenarij je, naravno, američki.“
Kao dječak, kaže, nije bio zainteresiran za strip ništa više od prosječnog mladog čitatelja. „Bili su mi dostupni Mister No, Dylan Dog i Tarzan, to su mi bili favoriti. Pred kraj osnovne škole sam zaboravio na stripove. Tek sam na fakultetu otkrio cijeli taj svijet i da strip može biti vrlo ozbiljan“, priča nam. Stripom se je ozbiljno počeo baviti prije dvije godine, i to po preporuci.
„Nakon studija sam radio kao ilustrator i cijelo sam vrijeme u tom crtačkom poslu. Od toga živim već 10 godina. Preporučio me je crtač, jer bi mu inače bio dodijeljen neki nasumično odabrani kolorist s kojim bi se teže dogovorio oko posla. Napravili smo nekoliko proba koje smo poslali izdavačima i jedna je prošla. Dobili smo posao za Image comics. Trebali smo raditi pet epizoda Ghosted serijala, ali strip je uspio i napravljeno je ukupno 20 epizoda. Promijenila su se tri crtača, a ja sam ostao kolorist od prvog do zadnjeg broja.“ Dakako, svaki posao olakšava dobivanje onog idućeg, ako se dobro odradi. Sav posao se dogovara preko e-maila, dodaje, i nikada se s naručiteljima nije vidio ni čuo, pa čak ni putem Skypea. „Sve što sam trebao napraviti je popuniti obrazac za suradnju, riješiti administraciju oko poreza i to je to.“
Budućnost je teško planirati
Da radi za domaće naručitelje, Mrva bi, kaže, mogao od toga živjeti, no problem vidi u malom tržištu. „Čak i regionalno, jednostavno to nije to. Vremena su se promijenila. Stripovi više nisu zabava kao što su bili u osamdesetim godinama. Tada si imao televiziju, video, film, tiskane revije. Tada je u Jugoslaviji izlazilo tjedno barem pet revija posvećenih stripu uz stripove koji su izlazili zasebno. Sada je to pitanje umjetnosti, a pravi komercijalni strip ne postoji. U Americi su oni opstali, još uvijek zadržavaju popularnost.“ Mlađe generacije, misli Mrva, radije konzumiraju druge oblike zabave, a oni koji zavole strip, raspoređuju se u nišama unutar njega; pri čemu je zamjetan procvat japanskog manga stripa.
O digitalnim izdanjima stripa uopće ne razmišlja. Kaže, u hrvatskoj se ne kupuje niti digitalna glazba, a kamoli strip. „Naviknuti smo na ilegalni sustav. Ja kupujem stripove i volim ih u papirnatom izdanju. Ionako previše vremena provodim za računalom.“ Ni Raul Švarc s početka naše priče nije ljubitelj digitalnog stripa. „Nisam se naviknuo na to. Možda moj sin neće gomilati na policama stripove, već će čitati elektronička izdanja. Vani je to sad već normalno, ali kod nas ipak ne“, dodaje.
Uz sve probleme s kojima se susreću poduzetnici i sve siromašnije kupce, budućnost i čekanje mirovine u prodaji stripa za Švarca su poprilično magloviti. „Zbilja ne znam. Trenutno je stanje da idemo godinu za godinu. Vidi se da ima ljudi koji vole strip, ima i izdavača, samo ih je sve teže spojiti.“ Mrva pak kaže da mu je mirovina predaleka za razmišljanje. „Crtat ću dok ne umrem“, riječi su s kojima završavamo razgovor.
/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/
