‘Oni kojima je najteže to će vam zbog muke zadnji priznati’

Iako nam je prvotno bio plan s ekipom humanitaraca na terenu zabilježiti probleme najranjivijeg dijela populacije, zbog trenutno pogoršane epidemiološke situacije to ipak nije bila opcija. O pitanjima zbog kojih dobivaju najviše apela za pomoć s Krinovcima smo stoga popričali u prostorima mjesnog odbora Poljanice, gdje im je trenutna baza.

Solidarnost. Ona je bila glavni motiv koji ih je okupio prije nekoliko godina na organiziranju humanitarnog koncerta u prvoj akciji pomoći pojedincima u potrebi. Do danas odazvali su se na brojne adrese, većinom u istočnom dijelu Zagreba, kaže predsjednica udruge Ljiljana Čolo. Razgovarali smo u danu u kojem su prikupljene donacije maski dostavili u KBC na Rebru. Jedna pošiljka je već išla u KB Sestre milosrdnice, iduću planiraju za Sv. Duh.  

“Posla imamo preko glave, jer svi dođu k nama. S obzirom da već nekoliko godina radimo zajedno, svi znaju da nam se mogu javiti. Ako trebaju odjeću, hranu, drva, otići doktoru ili bilo što drugo, nastojimo naći najbolji način da im to organiziramo i pomognemo. Ako nešto ne možemo mi, uvijek nađemo tko može, tako da se svaka naša akcija zove ‘šalji dalje'”, u šali veli Ljiljana. I dodaje, uvijek uspiju provesti ono što su naumili. Nemoguće jednostavno ne postoji u njihovom rječniku.

Nevidljiva strana Podsljemena – daleko od luksuza žive s 900 kuna, neki i u daščarama

Jer uvijek ima dobrih ljudi, kaže, više nego onih zločestih. Na takve ako ih i bude, u udruzi se ne obaziru. No takvih komentara ni nema, jer ih u gradu dobro znaju i uvijek se nađe načina da pomoć stigne kome je potrebna. A stvarnost je nekima pod Sljemenom miljama daleko od iluzija i parola o životu u centru Hrvatske prepunom mogućnosti. I dostojnom čovjeka. Ne čudi stoga nelagoda zbog koje oni najugroženiji, u najtežim uvjetima, o tome radije šute. O njihovim problemima svjedoči nam gospođa Ljiljana.

“Stvarno imamo siromašnih. Ljudi u takvoj neimaštini da nemaju po tjedan dana ni koru kruha uzeti, što se ono kaže. Oni će vam zadnji doći i pitati za pomoć. Njima je neugodno, iako su to jako vrijedni ljudi, radišni su bili cijeli život. Međutim, iako se u medijima spominju kojekakve košarice potrošačke, žive od mirovine od 900 kuna. Što si vi s tim možete priuštiti kroz cijeli mjesec?! Samo vas voda dođe 200, 300 kuna mjesečno. Nažalost, imate i ljude koji su bez krova nad glavom, koji spavaju u kojekakvim daščarama. Da, u Dubravi, tu u Zagrebu. Imate da više vjetra prođe kroz kuću, nego na vjetrenjačama. Tako da nažalost ima svega. Ajde kad nekoga zdravlje još služi pa u tim godinama ide i raditi. Ali to je po meni žalosno, da su primorani na to. I to treba definitivno promijeniti”, smatra naša sugovornica.

Za potrebite često saznaju neizravno, neformalnim pozivima i apelima, nadovezuje se članica upravnog odbora udruge Jadranka Milivojević.

“I sama sam u par obitelji nosila vrećice s hranom, a ne pakete, da okolina ne bi znala, čak ni djeca i susjedi. To smo u dogovoru s njima organizirali da se ipak ne vidi. A onda kad ti ljudi dobiju pomoć, vidiš im u očima olakšanje. Pomisle da će barem malo lakše preživjeti neko vrijeme. Socijalni sustav bi se posebno oko starijih ljudi trebao više brinuti, bez obzira imaju li ili nemaju djecu, jer se često ni ta djeca ne brinu o njima koliko bi mogli. A stari o svemu tome šute. I koliko imaju, a mnogo toga nemaju, u svom kutku žive sa svojim problemima. Tako da nam je uvijek drago kad takve osobe možemo pronaći i pomoći im”, kaže gospođa Jadranka.    

Kad sve poplaćaju, jedva ostane što za hranu

U starim godinama trebalo bi uživati i plesati, a ne da se radi zbog potrebe i nevolje, smatra Čolo. Rijetko tko od ljudi koje obilaze ima 2 tisuće kuna mirovinu, iako ni to nisu nikakvi novci. Sad je zima, tu je grijanje, pa režije, lijekovi. Svi ti ljudi većinu novca odvoje za tu svrhu i na kraju im za hranu ne ostane skoro pa ništa.

“Komad mesa si priušte od Božića do Uskrsa. I to ako ga dobiju. Ako imate dobre ljude da im to omoguće”, prenosi čelnica Krina dio gorkih iskustava s terena. A opet, ističe, ima i dobrih ljudi koji su spremni pomoći. Dubrava je uvijek velikog srca i ljudi se odazovu akcijama cijele godine, ne samo za blagdane, nastavlja gospođa Ljiljana.

Na ovom području i korona i potres su donijeli svega, kaže. Od početka epidemije i ponovo proteklih dana, stariji nisu mogli do svojih lijekova, do liječničke dokumentacije, pa im je tu trebalo pomoći. U ožujku se dogodio  i potres, pa je trebalo pomoći oko skidanja dimnjaka, dokumentacije o nastaloj šteti, oko podjele građevinskog materijala.

Na području Miroševca tada je među prvima u akciji bila Dijana Bačani, tajnica spomenute udruge, ujedno čelnica tamošnjeg mjesnog odbora. Okupili su lokalne dečke koji su stanovnicima pomagali skidati oštećene dimnjake, pomagali su u hrani, starijima donosili lijekove. Na lokaciji škole Granešina organizirali su deponij na kojem su za sanaciju oštećenih krovišta susjedi mogli preuzimati donirane crijepove. Za starije koji i inače jedva krpaju kraj s krajem, u njihovom mjesnom odboru otprilike znaju.

“Ljudi o tome ne govore. Kad je bio taj potres, odnosili smo im hranu, higijenske potrepštine, lijekove kao jednoj gospođi koja je bila bolesna pa joj je trebalo otići i po namirnice i po lijekove”, veli Bačani. Nekoliko je obitelji moralo privremeno otići u Studentski dom Cvjetni, pa su im pomogli u preseljenju, skupljali su i novce za posebnu prehranu djevojčice dok su tamo smješteni. A od grada su, kaže, ponudili ljudima privremene kontejnere za smještaj dok im se kuće obnavljaju.

U akciji je tada među glavnim operativcima bio i potpredsjednik udruge Dalibor Kelčec Pester, inače djelatnik JVP grada Zagreba i predsjednik DVD-a Granešinski Novaki. U danima nakon potresa članovi DVD-a odradili su više od stotinjak intervencija. Najviše na području Čučerja, Markuševca i Gračana, pa preko Miroševca, Novoselca i Granešinskih Novaka.

Ljudi su razočarani, obnova još nije ni krenula

Kakva je situacija danas, stigla je i zima, a obnova još nije pravo krenula. Što kažu žitelji, sigurno umirovljenicima to još teže pada?

“Situacija je jako loša. To ide sporo, odnosno nikako. Još nije ni krenulo. Ljudi su razočarani. Mjesecima neki žive u kontejnerima, dok su si neki s deponija pomogli s materijalom od grada u sanaciji”, govori nam gospodin Dalibor. Inače i u njihovom DVD-u imaju “svoje penzionere”, veterane iznad 60 godina koji nisu više operativni vatrogasci, ali su i dalje s djelatnom ekipom. Njih u redovna vremena koriste za ona uobičajena događanja, proslave i manifestacije. I da paze na vatru dok se roštilja? I to, odgovara kroz smijeh muški delegat ove humanitarne operative.  

Čolo, pak, upozorava da prema njihovom iskustvu starijim osobama na terenu nedostaje i informacija. “Jedan dio generacije koristi društvene mreže, ali gledajte, nemamo svi internet. Krenimo samo od toga. Znači, mi živimo u gradu Zagrebu, gdje ljudi nemaju ni vodu ni kanalizaciju, a internet je nekima nepoznanica, čuju o tome preko televizora. Sad je došla zima, ljudima treba ogrjev, deke. Sve smo to probali osigurati, koliko smo mogli uspjeli smo i zadovoljni smo”, ističe Čolo.

I oni u potrebi, kao i donatori, udruzi Krin za pomoć se mogu javiti telefonski ili ih kontaktirati preko njihovog Facebook profila. Za ogrijevna drva, primjerice, dogovore se što i kako treba, jer se ne može ni dostaviti baš bilo što.

“Neki nam sugrađani nemaju ni adekvatne peći. Netko koristi još uvijek one starinske, tako da im trebaju suha drva, a ponekad to zna biti problem, jer se jave kasno pa je suha teško naći. S nekima smo uvijek u dogovoru pa se na vrijeme sve pripremi. A ako baš zagusti, rješenje su onda peleti iz dućana. Imamo ljudi koji će to kupiti ako mi nemamo novca, onda i prevesti kome treba. Svi u udruzi radimo tri posla, tako da s jednim financiramo obitelj, s drugim sve te ljude, a trećim bože moj nađe se uvijek”, govori gospođa Ljiljana.

Kao njegovateljica po struci višegodišnji je posao u staračkom domu u rujnu zamijenila onim u dječjem vrtiću.

Samoća je najveći problem, pogotovo pred blagdane u koroni

Od novog vala i drugog zatvaranja domova za starije i nemoćne zbog epidemije COVID-19 o atmosferi u njima rijetko se i malo toga čuje. Kako je opet ostati izoliran od bližnjih, možemo tek nagađati. Kontakti i druženja korisnicima do daljnjeg nisu dozvoljeni. K tome stižu i blagdani, prema istraživanjima za mnoge i u normalnija vremena ionako tjeskobniji dio godine.

“Rad sa starijim osobama rekla bih da je najljepši posao na svijetu. Oni su divni ljudi, jako veseli, mudri, puni priča i avantura, pokretni kako koga zdravlje služi. A ono što ih pored nestašice i siromaštva većinu najviše muči, to je samoća. To im najteže pada. Pogotovo u ovo predblagdansko vrijeme, kad su sami, bez obitelji i prijatelja. Pogotovo je teško ako i imaju obitelj s kojom nisu u kontaktu. To znaju biti jako teške situacije, pored svega ostalog, slabih ili nikakvih mirovina. Trenutno je zbog korone situacija gora nego inače. Nisu u kontaktu sa svojima. S tim da imate situacije, gdje se starije osobe razbole, završe u bolnici i nažalost se nikad više ne vide sa obitelji. I to su teške priče i za jednu i za drugu stranu. Teško je i nama koji to promatramo sa strane, a kamoli obiteljima. Mislim da se mora naći neki način da svi u ovo vrijeme budemo nekako solidarni i maštoviti. Da u ovoj korona situaciji nađemo način da se tim ljudima nekako omoguće kontakti”, zaključuje za kraj predsjednica udruge Krin.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.