Često pitaju umirovljeničke udruge što su dobroga učinile za umirovljenike, ali njihove odgovore ne prihvaćaju. Još češće se javnost uvjerava kako je mirovinska reforma bivšeg ministra Pavića u cijelosti propala. Jer, kao, ništa od toga što je predloženo i uvedeno nije dobro, a zapravo se sindikalnim „referendumom” ukinulo produljenje rada do 65 godina života, te smanjila penalizacija.
Mnoge su stvari popravljene i uvedene, poput šest mjeseci dodatnog staža za žene/ muškarce koji su koristili porodiljski, blago povećanje najniže mirovine za 3,13 posto, popravak drugog godišnjeg usklađivanja sa sramotne švicarske formule na povoljniji odnos, podsjeća predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna A. Petroviću u najnovijem broju Glasa umirovljenika.
Ipak, čudnovato je kako čak i radnički sindikati nisu javno podržali najvažniji reformski potez Pavićevog ministarstva, a to je uvođenje prava izbora prigodom umirovljenja hoće li se radnik umiroviti iz prvog i drugog stupa ili će se vratiti u prvi mirovinski stup i od tamo dobiti mirovinu. Svim novoumirovljenima prethodno je pružena šansa da od HANFA-e dobiju i izračun mirovine iz oba stupa, a od HZMO-a iz prvog stupa, te sami odaberu onu koja im je povoljnija.
Matematika je jasna
I tako je bilo i jest. Samo, sada se vraćamo na bitno pitanje: koliko posto novoumirovljenih je u 2019. godini odabralo “prijelaz” u prvi javni mirovinski stup, a koliko ih bira dvostupačnu mirovinu?
Eto matematike koja vrišti i progovara punu istinu o drugom obveznom mirovinskom stupu kao pljački stoljeća. Od ukupnog broja korisnika mirovina koji su bili osigurani u drugom stupu (5.495) i koji su ostvarili mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju u 2019. godini, isplatu samo iz prvog stupa je izabralo 60,6 posto, odnosno 3.331 korisnik, a od toga 1.063 muškarca i 2.268 žena.
To potvrđuje dvije stvari: većina siromašnih radnika, koji nemaju plaću barem dvostruko višu od prosjeka, izabrali su za njih povoljniji prvi stup međugeneracijske solidarnosti, jer taj stup je povoljniji za siromašne i spašava one koje bi drugi stup kompletno bacio u bijedu. Drugo, za žene je prvi stup u pravilu bitno povoljniji, jer bi daleko manje dobile isplatom i iz drugog stupa, koju je 2019. odabralo 39,7 posto odnosno 2.164 korisnika (1.177 muškaraca i 987 žena). Među onima koji optiraju za povratak u prvi stup dvostruko je više žena!
Kako to ide u ovo korona vrijeme? Isti je trend rasta. Od ukupnog broja korisnika mirovina koji su bili osigurani u II. stupu (6.052) i koji su ostvarili mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju u 2020. godini, isplatu samo iz prvog stupa je izabralo 63,3 posto odnosno 3.831 korisnik (1.108 muškaraca i 2.723 žena), dok je isplatu iz oba stupa odabralo 36,7 posto, odnosno 2.221 korisnika (1.190 muškaraca i 1.031 žena). Koliko bi bio povećan postotak povratnika u prvi stupa da četiri bankarska mirovinska fonda ne nude 15 posto isplate u kešu za potrošačke potrebe svojim kominten- tima ili pak za vraćanje dugova, ukoliko ostanu kod njih, može se nagađati, ali bi postotak pretrčavanja bio još veći.
Nestićeve krive teze
Koliko iznosi prosječna mirovina za 2019. i 2020. godinu onih koji su odabrali “prijelaz” u prvi javni mirovinski stup, a koliko onih koji su izabrali dvostupačnu mirovinu? Prosječna mirovina korisnika osnovnih mirovina (dvostupačna mirovina) ostvarenih prema Zakonu o mirovinskom osiguranju u 2019. godini iznosi 4.487,29 kuna, dok mirovina korisnika koji su se odlučili za 1. stup iznosi 3.139,80 kuna. Sve je jasno, zar ne?
Međutim, ugledni zagovornik banaka i financijske supremacije iz Ekonomskog instituta, dr.sc. Danijel Nestić kaže sljedeće: “Teza o niskim mirovinama iz drugog stupa se stalno ponavlja, ali ona nije točna. Zaključak o neuspjehu drugog stupa koji se iz toga izvodi nije korektan”.
I tko je sad u pravu: brojke ili priče? Strane banke imaju četiri mirovinska fonda u Hrvatskoj i ubiru iz svake plaće pet posto bruto plaće. Time oduzimaju novac koji bi bio u mirovinskom fondu gotovo dostatan, uz doprinose od preostalih 15 posto, za isplatu mirovina.
Dakle, prvo država daje novac bankama, a onda te iste banke taj isti novac troše za otkup državnih obveznica, čime država od njih posuđuje (svoje vlastite!) novce, ali uz visoke kamate. Zar to nije financijska kuhinja dostojna Janafovog kluba u Slovenskoj ulici u Zagrebu?!
I sada se čudite kako je u ovu priču zalutao Janaf? Zato što je u obranu Janafovog šefa Dragana Kovačevića ovih dana ustao i neoliberalni političar Radimir Čačić, hvaleći ga kao autora mirovinske reforme kojom je u vrijeme Račanove vlade uveden drugi mirovinski stup, kojim je zapravo započela privatizacija mirovinskog sustava. Bravo, Kovačević, kako je uopće ta ideja privatizacije tako važnog dijela socijalnog sustava zaživjela u doba socijaldemokratske vlasti? I kako je na nju ponosan tadašnji ministar mirovinskog sustava Davorko Vidović, koji se smatra ocem reforme? Tko je onda otac i majka privatizacije mirovina po čileanskom modelu i uz tapšanje po ramenu od strane Svjetske banke? Kovačević ili Vidović?
Čileanska veza
I gle čuda, u medijima ni slova o takvom ozbiljnom detroniranju drugog obveznog mirovinskog stupa. Valjda urednici ne daju ne pisati protiv svojih sponzora kroz različite reklame. Valjda je to novinarska sloboda ili čak neznanje. Opisanu inicijativu za pravo odabira prigodom umirovljenja izborile su kroz Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe upravo umirovljeničke udruge, osobito Sindikat umirovljenika Hrvatske kao dugotrajni zagovaratelj transformacije drugog obveznog mirovinskog stupa u dobrovoljni. Takav ozbiljniji zalogaj nije prihvaćen, još ne. Ali će vjerojatno biti.
Naime, drugi obvezni mirovinski stup je financijski model iz radionice Svjetske banke i međunarodne financijske industrije i bankarskog lobija, i to upravo za postkomunističke i postdiktatorske zemlje. Poznat je i pod nazivom “čileanski model” koji je zapravo uveo jedan diktator, Pinochet, a u Hrvatskoj ga je prvi puta grupi HDZ-ovih i neoliberalnih ekonomista u Opatiji 1995. godine, na poziv Bože Prke, predstavio Jose Pinera, Pinochetov bivši ministar rada i socijalne skrbi, koji je došao u misiju pokretanja opće privatizacije mirovinskog sustava. Paradoks je da je tog istog ministra 2013. godine nesuđeni premijer Karamarko naumio postaviti za svog savjetnika. Kakve bi tek štete nastupile da je do toga došlo.
Tako je drugi stup gotovo bio uvjetovan svim novim članicama Europske unije, no nisu ga sve prihvatile, poput Češke i Slovenije, koje su odbile bilo kakav patronat Svjetske banke. Druge su ga se zemlje odrekle nakon što su im računice kazale kako je riječ o modelu koji smanjuje mirovine i povećava javni dug. Pa ga je onda Mađarska nacionalizirala, a Poljska i Slovačka su prihvatile model otvaranja prijelaza iz drugog stupa u prvi stup, te su ga time transformirale u dobrovoljni. Uskoro je to učinila i Bugarska, a Rumunjska je razmišljala, ali još nije i realizirala plan zbog snažnog neoliberalnog upliva na vladu.
Bankarsko kamatarenje
Ovih dana je prva baltička zemlja, Estonija, skupila hrabrosti da od iduće godine provede reformu obveznog drugog stupa u dobrovoljni, te ga time praktički ukine. Ove jeseni je pokrenula mogućnost odabira svojim građanima za prijelaz iz drugog u prvi stup, ali i varijanta za povlačenje svih sredstava s osobnog računa uz doplatu 20 posto poreza na dobit. Stariji građani će imati nižu stopu poreza.
Dakle, uz dvije baltičke zemlje koje su već bitno reformirale drugi mirovinski stup te smanjivale stope uplate, kao poslušnici međunarodne financijske industrije ostaju Hrvatska, te Rumunjska koja je ipak na putu transformacije.
Drugi mirovinski stup je velika prijevara. Ukidanje obvezatnost kapitalizirane štednje u većini srednjoeuropskih i istočnih zemalja, prema neoliberalonom gledištu Danijela Nestića, prvenstveno je bila motivirana fiskalnim razlozima. Kod drugog stupa u vrijeme dok izdvajate doprinose za mirovinsku štednju, nedostaju sredstva za isplatu mirovina dosadašnjih umirovljenika.
Točno je to što kažu ovi bankofili, ali zašto onda te iste banke uzimaju državne novce, da bi ih vrtjeli, a onda u toj vrtnji kamatarili svoju vlastitu zemlju. Podsjetimo da su svojedobno kamate koje su zaračunavali “domovini koju vole” iznosile i oko šest posto, daleko više nego na međunarodnom tržištu kredita. Sada su kamate male, dionice u pandemijsko vrijeme gube vrijednost, gubici drugog mirovinskog portfelja su ogromni i javnosti nepoznati, a tržišta su nestabilna. Pa bi se sada ova četiri mirovinska bankarska fonda opet ogrebla o svoju državu, tako da se poveća visina doprinosa za obvezni drugi stup. Malo sutra.