Izolacija i lockdown, riječi su kojih se užasavaju brojne žrtve obiteljskog nasilja. Mahom, riječ je o ženama koje cijeli život trpe “unutar svoja četiri zida”. No situacija je dodatno eskalirala nakon što su nasilnici i žrtve tijekom proljetnog zatvaranja bili prisiljeni boraviti zajedno.
Osim toga, pandemija je u mnoge obitelji donijela dodatne financijske probleme i stres se nagomilao. Zbog toga se povećao i broj žena koje su zatražile pomoć Autonomne ženske kuće, kaže nam njezina voditeljica Neva Tolle.
“U ovom periodu pandemije povećao se broj slučajeva rodno uvjetovanog nasilja. I logično je da se povećao zbog toga što je žena koja je u nasilnoj vezi s nasilnim partnerom, izložena njegovom maltretiranju i različitim oblicima nasilja, što fizičkom, što psihičkom, i sveobuhvatnoj kontroli jer 24 sata provodi zajedno s njim u istom prostoru.”
Tolle kaže kako tome u prilog govore i policijske statistike. “Policija također izvještava da primjećuje porast slučajeva nasilja od nešto više od 30 posto. Mi također u našem savjetovalištu za žene primjećujemo blagi porast, no taj porast je zasigurno i puno veći nego pokazuju brojke ili broj poziva u savjetovalište za pomoć i podršku, zato što žena nema slobodan prostor da može nazvati i zatražiti pomoć, da može reći što ju muči, što joj treba i što želi. Sužen prostor za žene znači i učestaliju frekvenciju nasilja pa čak i za žešće oblike.”
Starije žene su najranjivije
Primjeri koje nam opisuje Tolle doista su uznemirujući. “Imamo primjer gospođe koja radi u zdravstvu kao medicinska sestra, a muž joj ne radi i upravo je zbog pandemije ostao bez posla. A ona kad se vrati kući s posla, prolazi kalvariju jer ju muž maltretira verbalno i fizički te prijeti ubojstvom tako što joj kaže: ‘Ako si donijela kući koronu s posla, mrtva si žena!’ Zamislite pod kojim pritiskom ta žena radi! Ona radi u zdravstvenom sustavu i već je samo to dovoljna činjenica da je u vrlo teškoj poziciji kao i svi zdravstveni radnici, bez obzira koje su struke. Naime, svi znamo s kojim se problemima ti ljudi susreću – i s nedostatkom lijekova, i nedostatkom reagensa, i nedostatkom kolega koji su oboljeli ili su u samoizolaciji, i nedostatkom kreveta – a njoj se još i prijeti smrću ukoliko virus donese kući. Da ne pričamo o tome da su po 12 sati u zaštitnim odijelima, u maskama, da imaju rane na licima. To sve očito nije dovoljno nego joj njen partner prijeti ubojstvom ukoliko se dogodi nešto što je van njene kontrole. Dakle, možemo sumirati i reći da nasilja ima više u ovoj pandemijskoj situaciji i COVID-19 je zasigurno jedan od faktora koji utječe na porast nasilja.”
Starije žene su, kaže dalje Tolle, jedna od ranjivijih skupina našega društva, a ako su i u mirovini, već su samim tim u poziciji da jedva preživljavaju jer malotko danas u mirovini ima zadovoljavajuće prihode.
“Umirovljenici su jako teškom položaju. Osim toga, te su osobe i rizična skupina u kontekstu epidemije koronavirusa jer ljudi u tim godinama već imaju i neke kronične bolesti. Ako tome dodamo još i to da muž ili partner s kojim živi, pa čak i bivši – jer ima situacija da su se žene zbog nasilja razvele, ali su morale ostati živjeti u tom istom objektu jer jednostavno nemaju drugu mogućnost. Stan ima 35 kvadrata i ona si sa svojom plaćom ili mirovinom ne može priuštiti da iznajmi ili uđe u kredit i kupi neku garsonijeru za sebe. To su jako teške stvari i u tom je slučaju jedino moguće nazvati savjetovalište i prijaviti nasilje te zatražiti pomoć i podršku te, eventualno, mjesto u skloništu za zlostavljane žene. Najčešće zastupljena dob žena u skloništu je između 30 i 60 godina.”
Razni oblici nasilja uvijek idu ruku pod ruku
U slučajevima rodno uvjetovanog nasilja, uvijek se radi o više vrsta nasilja odjednom: psihičko za sobom povlači fizičko, financijsko, pa i seksualno nasilje, kaže Tolle.
“Različite vrste nasilja uvijek idu ruku pod ruku i vrlo rijetko ćete vidjeti da je prisutan samo jedan oblik nasilja. Na primjer ekonomsko nasilje. To se jako rijetko i događa se u promilima. Ili samo seksualno nasilje. Ili samo fizičko. Vrste nasilje uvijek idu ruku pod ruku. Najčešće sve kreće s psihičkim nasiljem, onda prelazi na fizičku razinu – udaranje, prijetnje smrću – zatim ekonomsko nasilje – muž ženi ostavlja neku određenu svotu za tekući dan koja je nedovoljna za sve obroke, prašak za veš i, ne dao bog, još i uloške – i na kraju balade mu mora podnijeti račun. Ima slučajeva i kad su oboje zaposleni, no s obje plaće gospodari on i ima diskreciono pravo odlučivati što će se kupovati. Ona ne smije ništa kupiti mimo toga, jer ako krene kupovati ili nabavljati nešto mimo onoga što on misli da treba, tada dolazi do eskalacije nasilja, fizičkog, psihičkog, nerijetko i seksualnog, prijetnje smrću i slično.”
Vezano uz to seksualno nasilje, žene često kažu da kad do toga dođe, muškarac taj čin shvaća kao pomirenje, dok ona to osjeća kao silovanje, a on kao gestu pomirenja, iznosi Tolle šokantan podatak.
“Ako se ona slučajno buni – a bune se žene – onda dolazi opet do nasilja, vrijeđanja, proglašava je se frigidnom, nesposobnom da bude prava žena, sigurno ima ljubavnika ako ne želi odnos i slično. Doista ćete rijetko čuti da je neka žena doživjela samo jedan oblik nasilja. Obično je to kumulativno, i rijetko će se na savjetodavni telefon javiti žena koja je dobila tek prvi šamar. U mojih 30 godina rada, imala sam svega desetak takvih situacija, a preko 45.000 žena i djece smo primili u sklonište, a koliko smo ih savjetovali niti ne znam broja.”
“Nitko se ne javi nakon prvog šamara”
Kad napokon smognu hrabrosti da se jave u savjetovalište ili sklonište, najčešće je prošlo već nekoliko godina od prvog nasilnog čina.
“Prije nego se žena javi, to nasilje u kontinuitetu traje od tri, pet pa do sedam godina, dok u ženi ne sazrije odluka da to doista više ne može trpjeti, da to više nema smisla, da ga je bezbroj puta molila, probala razgovarati i rastumačiti mu da tako više ne može dalje. Takvi razgovori znaju završiti njegovom isprikom i riječima da će se promijeniti, ali ništa se doista ne događa i tako to ide unedogled dok u ženi ne sazrije odluka da ona za sebe i svoju djecu više ne želi takav život i tada se javi nama u savjetovalište ili sklonište.”
Rodno uvjetovano nasilje, nastavlja Tolle, ne poznaje dob i tu nema nikakve razlike ima li žrtva 32 ili 56 godina.
“Kad govorimo o rodno uvjetovanom nasilju, tu nema razlike. Tu se uvijek nad vama provodi kontrola, kontroliraju se vaši mailovi, poruke, telefonski razgovori, sve je sumnjivo. I poštar koji pozvoni na vrata i donese preporučenu pošiljku, i on je sumnjiv jer vam je možda ljubavnik. Dakle, dob žene apsolutno ne mijenja oblike nasilja kojima je žena izložena. Imamo fizičko, psihičko, seksualno, ekonomsko, a na našu tragediju i strukturalno, tj. institucionalno nasilje.”
Institucionalno nasilje
Upravo ovo posljednje, institucionalno nasilje možda je i najteže rješivo, kaže Tolle.
„U posljednje vrijeme imamo jednu jako tešku situaciju s kojom uopće ne znamo što bismo, promišljamo o najboljem rješenju… Naime, neka vrlo cijenjena imena u javnosti iz struke socijalnih radnika, psihologa, psihijatara, sudaca, policajaca tvrde da žene lažu da manipuliraju, da nisu žrtve nasilja, da izmišljaju… To je zaista jako opasno. Na stranu činjenica da je to potpuno suprotno odredbama Istanbulske konvencije i da ćemo kao država zbog toga dobiti kaznu jer iduće nam godine dolaze u goste predstavnici GREVIO-ja koji će ustanoviti upravo to – institucionalno zlostavljanje žene, a država je zadušena da ju zaštiti, a ne da ju dodatno zlostavlja.“
Iako Ministarstvu socijalne skrbi govore o 19 skloništa dostupnih zlostavljanim ženama, Tolle kaže da ta brojka, nažalost, ni izbliza nije tolika.
„Mi na području čitave Hrvatske, disperzirano, imamo različite oblike smještaja za rješavanje različitih problematika. Imamo domove za odrasle osobe i djecu žrtve nasilja, zatim karitativne ustanove i autonomna skloništa za žene i djecu. Dakle, tih autonomnih skloništa imamo osam u cijeloj Hrvatskoj i ne znam zašto naše Ministarstvo voli toliko ponavljati jednu te istu neistinu da skloništa ima 19. Ja bih bila presretna da autonomnih skloništa imamo 19. Međutim – nemamo. U ovim drugim kapacitetima, način rada sa zlostavljanim ženama je drugačiji. Primjerice, u autonomnim skloništima žene same kuhaju i brinu se za sebe ili djecu, moraju raditi i sve kao što su radile i do sada. U drugim vrstama smještaja hrana dolazi već pripremljena, ili jedna kuharica priprema obroke za sve… Odnos je sasvim drugačiji. Naše žene sve same rade. Uostalom, zašto i ne bi? Pa nisu nesposobne! One su to sve radila i dok su primale batine. E sad ih nitko ne tuče, mirno spavaju i ne boje se.“
Besplatni broj savjetovališta 0800 5544
Osim skloništa, u sklopu Autonomne ženske kuće zlostavljanim je ženama dostupno i savjetovalište.
„Kad govorimo o rodno uvjetovanom nasilju, dakle nasilju muškaraca prema ženama, svaka žena može besplatno na 0800 5544 radnim danom od 10 do 17 sati. To je savjetovalište samo za žene. Djecu preusmjeravamo na Plavi ili Hrabri telefon“, kaže Tolle.
Bitno je naglasiti da su svi pozivi posve anonimni do te mjere da niti na zahtjev suda Autonmona ženska kuća neće odati ništa iz razgovora – niti identitet žene koja je nazvala, niti profil problema, sve dok žena osobno za to ne da dozvolu ukoliko ocijeni da će te informacije za nju na sudu ili policiji biti korisne, kaže Tolle i opisuje kako savjetovanje izgleda.
„Mi ženu saslušamo, savjetujemo, osnažimo. No ponekad niti obrazovane žene s doktoratima ne znaju svoja zakonom zajamčena prava. Ponekad nas pitaju kako izleda sudnica, jer nikad nisu bile. Mi ženi objasnimo čitav postupak što je osnaži, jer čim neka sfera nije nepoznata, žena je hrabrija jer zna što je čeka. Potom ženama objasnimo njihova zakonom zagarantirana prava, kažemo im gdje će najvjerojatnije naići na otpor, no i na koji se zakon i propis mogu pozvati jer to je njihovo pravo.“
Od velike su pomoći i savjeti i besplatne usluge odvjetnice koja radi u Autonomnoj ženskoj kući.
„Jako puno stvari i dokumenata besplatno ženama piše naša odvjetnica. Jer nekoj ženi će trebati tužba za razvod, nekoj tužba za alimentaciju, nekoj ovršna naplata te alimentacije, nekoj će trebati alimentacija za nju samu. Nekim će ženama trebati pomoć da napišu Gradu Zagrebu molbu da im se dodijeli socijalni stan na korištenje. Dakle, radimo doista mnogo vrsta odvjetničke pomoći i to bi sve u odvjetničkoj kancelariji bilo jako skupo, a ovdje je besplatno i vrlo kvalificirano.“
Osim odvjetnice, tu je i psihologinja s kojom žena može podijeliti sve svoje strahove i brige. Međutim na savjet psihologinje ili odvjetnice ponekad se malo duže čeka jer u u Autonomnoj ženskoj kući rade samo jedna odvjetnica i jedna psihologinja, a žena koje trebaju pomoć ima jako puno.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
