Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jednoobrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, nastoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti, piše za Glas umirovljenika Jasna A. Petrović (SUH).
Tipično pitanje kojim
se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko – kako stil
života, spol, dob, rasa, društveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike
među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod?
Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju? Hoće li
oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili
bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja?
Iako sociolozi i
politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih
statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli,
a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili
kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom.
Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi?
Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac. No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriterije društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak.
Talijanski
proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili
prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice zadužiti
volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku
lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja,
jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti.
Zagovara se pravo
na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze
u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga
kome nije prioritet ne zaraziti drugoga. Da, sada se propitkuje moral društva i
njegove vrijednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora
u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki
liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za
preživljavanje?
Hoće li stariji
zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak
pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja
bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene
činitelje koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov
razvoj i ishod.
Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih
Hoće li ih biti dovoljno i za stare? Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na granice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.
