Većina ljudi u Hrvatskoj rak je otkrila slučajnim odlaskom
liječniku. Na dijagnozu maligne bolesti većina je čekala tri do šest mjeseci, a
početak liječenja, nakon postavljanja dijagnoze raka, započeo je u mjesec dana.
Također, 31 posto oboljelih od maligne bolesti u trenutku postavljanja dijagnoze već je imalo metastaze, sukus je to istraživanja provedenog među oboljelima od raka u 12 srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja među kojima je i Hrvatska, javlja Večernji list.
Kasno postavljanje dijagnoze kada se rak već proširio na
druge organe problem je na koji se stalno upozorava jer ranije otkrivanje
donosi veću mogućnost (iz)liječenja. Ipak, podaci iz istraživanja pokazuju da
je u Hrvatskoj, uz Češku i Poljsku, postavljanje dijagnoze kad se bolest već
raširila najučestalije.
“Biti u Hrvatskoj osoba oboljela od raka prilično je različito u odnosu na geografsku pripadnost. Naravno da su u prednosti osobe koje žive u većim gradovima ili im gravitiraju. Razina dostupne onkološke skrbi u manjim sredinama je puno niža, i to u svim segmentima; od dijagnostike do modaliteta liječenja i samog ishoda liječenja. Kao jedan od najvećih problema možemo istaknuti komunikaciju pacijenata s djelatnicima u zdravstvenoj zaštiti, koji su u osnovi brojnih teškoća s kojima se oboljeli susreću. Oboljele osobe i članovi njihovih obitelji često lutaju kroz zdravstveni sustav jer ne postoje definirani putovi onkoloških pacijenata od sumnje na dijagnozu do praćenja nakon liječenja i pružanja potrebnih oblika i stupnjeva podrške cijelim obiteljima, a i informacije koje dobiju često su nepotpune ili nisu prenesene na oboljelima prihvatljiv i razumljiv način”, komentira rezultate Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu (KUZ) koji je s platformom Onkologija.hr i srodnim organizacijama iz drugih država provodio spomenuto ispitivanje u kojemu je sudjelovalo 16.500 ljudi iz 12 zemalja.
Jedno od pitanja u tom istraživanju način je na koji se pacijentu priopćava dijagnoza. Belina spominje da je gotovo polovica ispitanika iz Hrvatske odgovorila da im je dijagnoza mogla biti priopćena obzirnije ili puno obzirnije.
“Dijelom se to može objasniti preopterećenošću liječnika i drugih djelatnika u zdravstvu te činjenicom da, iako svaki dan rade u teškim uvjetima i s teškim pacijentima i njihovim sudbinama, ne postoji sustav psihološke podrške za liječnike. Ipak, kako je komunikacija i pružanje relevantnih i jasnih informacija pacijentima jedan od najvećih problema u cijelom zdravstvenom sustavu, dio te problematike može se preslikati i na područje onkologije”, komentira predsjednik KUZ-a za Večernji list.
