Antropolozi i evolucijski biolozi se već godinama trude objasniti menopauzu, pojavu koju ljudi ne dijele sa svojim rođacima primatima. Zašto bi za žene bila korisna nemogućnost imanja potomstva, iako im je ostalo još nekoliko desetljeća života?
Prema studiji objavljenoj u časopisu Proceedings of the Royal Society, odgovor je jednostavan: bake. “Postojanje baka je početni korak koji je bio potreban da postanemo ono što jesmo”, kaže autorica studija Kristen Hawkes, antropologinja sa Sveučilišta Utah.
Hawkes je još 1997. predložila tzv. “hipotezu o bakama”, teoriju koja objašnjava postojanje menopauze često podcjenjenom ulogom baka u evoluciji čovjeka. Hawkes kaže da su upravo bake zaslužne za čitav spektar karakteristika specifičnih samo za čovjeka poput formiranja cjeloživotnih parova, većih mozgova, učenja novih vještina i tendencije surađivanja.
Nova studija koji je Hawkes provela s matematičarom i biologom Peterom Kimom sa Sveučilišta Sydney i antropologom Jamesom Coxworthom sa Sveučilišta Utah, koristila je kompjutersku simulaciju koja je iznjedrila matematičku potvrdu “hipoteze o bakama”. Znanstvenici su ispitali što bi se dogodilo sa životnim vijekom primata kad bi menopauza i bake postale uobičajen element njihovih života.
U stvarnom životu, čimpanze u divljini žive oko 35 do 45 godina i rijetko požive dulje od svoje fertilne dobi. U simulaciji su znanstvenici replicirali takve uvjete no ženskim jedinkama dali jedan posto genetske predispozicije za životni vijek čovjeka i menopauzu. Tijekom 60.000 godina ti hipotetski primati razvili su sposobnost nadživjeti svoju fertilnu dob i doživjeti 60 pa i 70 godina, a čak 43 posto ženskih jedinki postale su i bake.
Kako nam, zapravo, bake pomažu da živimo dulje? Prema predloženoj hipotezi, bake su pomagale u prikupljenju hrane i hranjenju mladunaca prije nego su oni postali sposobni hraniti sami sebe te tako omogućavale ostalim, mlađim ženkama da imaju još potomaka. Ako majka ima jedno dvogodišnje dijete i ponovno rodi, bez prisutnosti bake su šanse za preživljavanje te djece znatno manja jer ljudi, za razliku od ostalih primata, još dugo nakon prestanka dojenja nisu sposobni sami se hraniti. Majka se mora u potpunosti posvetiti mlađem djetetu na štetu starijeg, no bake mogu riješiti taj problem i pružiti dodatnu brigu.
U postavljenioj hipotezi koju je potvrdila i kompjuterska simulacija, nekolicina pretpovijesnih ženki koje su imale sposobnost nadživjeti svoju fertilnu dob, povećale su šanse preživljavanja za svoje unuke. Rezultat toga je da su te ženke uspješno prenijele svoje dugovječne gene na svoje potomstvo pa je i čitava vrsta tijekom tisuća generacija produljila svoj životni vijek.
No zašto žene i dalje ovuliraju samo 40 godina unatoč produljenom životnom vijeku? Hawkes je predložila teoriju da bi žene bez menopauze i dalje rađale djecu umjesto da se posvete ulozi bake. Djeca bi tad i dalje bila posve ovisna o brizi svojih majki, a kad bi majka umrla, umrlo bi i mnogo još nedovoljno odrasle djece. Iz evolucijske perspektive, ima mnogo više smisla da starije ženke povećaju ukupnu stopu preživljavanja čitave grupe nego da energiju troše u rađanje vlastitih mladunaca.
Hawkes ide i korak dalje te pretpostavlja da su upravo ovi društveni odnosi i za veće mozgove i ostale osobine koje ljude razlikuju od ostalih primata.
“Ako ste beba čimpanze, gorile ili orangutana, vaša mama ne misli na ništa drugo osim na vas i vašu dobrobit. No ako ste ljudsko dijete, vaša mama ima još djece o kojima se mora brinuti, a to znači da se morate boriti za njenu pažnju. Postojanje baka omogućuje drugačije odrastanje koje je puno ovisnije o suradnji s ostalim članovima grupe, a to dovodi do jačeg razvoja mozga, pojave menopauze i općenito duljeg životnog vijeka.”
Ova teorija nipošto nije dovršena, ali najnoviji matematički dokazi snažno joj idu u prilog. To bi antropolozima moglo pomoći u boljem shvaćaju evolucije ljudi i svima nam dati još jedan dodatni razlog da cijenimo naše bake.
