Ima zvukova koji mizofoničare doslovce mogu izludjeti: lupkanje potpetica, glasno disanje ili žvakanje, otkucaji sata. Oni kod njih izazivaju bijes koji se s vremenom pretvara u depresiju. Put do dijagnoze je često dug, piše Deutsche Welle.
Jelle je imao deset godina kada je počeo patiti zbog raznih zvukova. Prvo ga je počelo smetati glasno žvakanje njegove sestre, priča njegov otac Andreas Seebeck: “A onda su mu odjednom bili strašni i zvukovi koje je majka proizvodila žvakanjem. Za ljutnju je ponekad bilo dovoljno kada bi samo vidio kako se majčina usta pomiču kod žvakanja.”
Seebeck je alternativni psihoterapeut. Kako bi mogao pomoći sinu, prije tri godine se specijalizirao za mizofoniju ili “mržnju prema zvukovima”. Na početku je mislio da je u pitanju neka fobija, a one se obično liječe konfrontacijskim terapijama: pacijent se mora suočiti sa svojim strahovima, što je u sinovom slučaju konkretno značilo da treba intenzivno slušati zvukove žvakanja. Seebeck je također koristio terapije hipnoze i antiagresije, ali ništa nije pomoglo. Danas zna da je mizofonija – stečeni refleks.
“Mišići aktiviraju područje mozga koje je odgovorno za bijes. U tome je razlika u odnosu na ljude koji jednostavno ne vole neki zvuk”, objašnjava Seebeck.
Kemijska i žvakaća guma
Seebeckovi su 12 godina išli od jednog do drugog terapeuta. Nitko im nije mogao pomoći. Dapače, stanje se s vremenom pogoršavalo. “Pored žvakanja Jelle je imao sve više tzv. zvučnih okidača za napade bijesa. U školi je postao autsajder.” O ponašanju svog sina u školi je saznao od nastavnika: Jelle bi sjedio u kutu s kapuljačom preko lica, neprestano gledajući u pod. “To je za nas bilo šokantno”, priznaje otac.
Mizofonija obično počinje u dobi od oko 10 do 12 godina. Postoje tipične situacije koje ju mogu pokrenuti: “Dijete se iz škole vraća kući pod stresom, obitelj sjedi za stolom i dijete iznenada čuje zvukove žvakanja. To može biti zvuk-okidač”, priča Seebeck i naglašava: “Te osjećaje posebno pokreću ljudi koji su im posebno bliski i koje vole.”
U školi postoje mnogi zvukovi koji mogu postati okidači: lupkanje prstima po stolu, učestali klikovi kemijske olovke i iznad svega žvakanje žvakaće gume. To pogađa skoro sve mizofoničare. Svi opisuju zvuke žvakanja kao prvi okidač.
Čips i mrkva
Isto je bilo i s Heinzom Funkeom. S vremenom je za njega bilo sve više zvukova-okidača: “Zvuci za vrijeme ručka, žvakanje žvakaće gume, jedenje čipsa, krastavaca, mrkve ili jabuke – to je pakao. A onda se to nastavlja sa zvukovima disanja drugih ljudi”, kaže ovaj 53-godišnji muškarac. Kad čuje nešto od toga, puls mu se ubrza i on samo želi otići s tog mjesta.
Ali čak i zvuk cipela ili japanki ga je izluđivao. “Kada sam bio mali, moja majka je često nosila sandale. Mrzio sam ih. Jednom, kada nije bila u kući uzeo sam nož i uništio ih. Kasnije sam rekao da je to uradio pas. Nisam htio biti u situaciji da moram objasniti zašto sam to zaista učinio.”
Heinz Funke je imao problema u školi, ali i kasnije kada je radio u skladištu u logističkoj tvrtki. I tamo ima puno zvukova koji su za njega nepodnošljivi. Dugo je bio na bolovanju. Poslije obiteljskih problema i jedne iznenadne akutne nagluhosti, odlazi na psihijatriju. Ali ni tamo nitko nije znao za mizofoniju.
Velika patnja
Depresijaje uobičajena nuspojava mizofonije. I Jelle je depresivan i uzima antidepresive i lijekove protiv bijesa koji u njemu izazivaju mnogi zvukovi. Danas ima 27 godina, uspješno je završio obrazovanje, sada je odgojitelj i ne želi razmišljati o počecima svoje mizofonije.
Heinzu Funkeu je važno to što se mizofonija sada shvaća ozbiljno i što se njome bavi znanost. Međutim, mizofonija se još uvijek ne smatra bolešću u klasičnom smislu.
Što je točno ovaj poremećaj i preosjetljivost na buku – još uvijek se ne zna. Ali međunarodne studije procjenjuju da svaka deseta do svaka dvadeseta osoba pati od mizofonije u manje ili više izraženom obliku. Pogođeno je otprilike 20 posto žena, gotovo dvostruko više od muškaraca.
Neophodno je negdje imati mir
Andreas Seebeck je već stekao puno iskustva s mizofonijom. Jednu od metoda koje koristi razvili su znanstvenici na sveučilištu u Amsterdamu: radi se manipulaciji zvukova koji pokreću mizofoniju. Snimljeni zvuci puštaju se usporeno, ubrzano, ponekad s visokim ili niskim tonalitetom. Takva vrsta odvraćanja pažnje pomaže da se dotična osoba ne koncentrira intenzivno na uznemirujući zvuk.
Heinz Funke spava u posebnoj sobi: glasno disanje njegove žene bi ga inače izludjelo. Uglavnom ni ne večeraju zajedno. Njemu pomaže boravak u prirodi. Cvrkut ptica je za njega nešto najljepše što postoji. Također uživa u slušanju muzike. Njegov omiljeni bend je Pink Floyd. “Stavim slušalice i koncentriram se na glazbu, ne čujem ambijentalne zvuke. Onda mi je dobro.”
