kroz gotovo dva stoljeća životni vijek čovjeka produžavao se rapidno i konstantno. Sredinom 19. stoljeća, ljudi su živjeli ne predugo nakon 40. rođendana. Poboljšanje prehrane, higijene, sanitarnih uvjeta i stanovanja pomaknuo je životni vijek početkom 20. stoljeća na gotovo 60. godina, javlja BBC.
Daljnjim razvojem, uz iznimku pojedinih godina 20. stoljeća, nastavljen je napredak kroz uvođenje široko dostupne zdravstvene skrbi i cijepljenje djece. Od 70-ih naovamo medicina je napredovala u liječenju srčanih bolesti i moždane kapi. I tako smo došli do 21. stoljeća u kojem je očekivani životni vijek za žene 80, a za muškarce 75 godina.
Nataložilo se na to još nekoliko godina, no onda je rast životnog vijeka postao rapidno sporiji. Prekretnica se dogodila 2011. godine.
Stručnjaci su istraživali je li riječ o anomaliji, no sada je jasno da nije riječ o kratkotrajnoj epizodi. Demografska predviđanja pokazuju da će Britancima trebati 12 godina da bi im se produžio životni vijek za samo jednu dodatnu godinu.
Jeanne Calment (screenshot: ina.fr/Youtube)
Neki znanstvenici misle da su ljudi dosegnuli svoj maksimum. Francuskinja Jeanne Calment postala je najstariji živući čovjek živeći 122 godine. No od tada je prošlo dva desetljeća. Znanstvenici su u časopisu Nature objavili da je strop ljudskog vijeka 115 godina, a da su slučajevi poput Calment tek rijetki izuzeci. No ne slažu se svi s tim.
S tim se ne slaže, recimo, američki genetičar David Sinclair koji u svojoj knjizi “Životni vijek” tvrdi da bi kroz poticanje ekspresije gena koji utječu na dugovječnost ljudi mogli živjeti i dulje. Kako bilo, postoje dokazi da britanska populacija nije dosegnula svoj maksimum. Japancima, primjerice, iako žive duže od Britanaca, brže raste očekivani životni vijek. Statistike pokazuju da su, od bogatih nacija, od Britanaca gori samo Amerikanci.
Stručnjak za starenje Edward Morgan trendove objašnjava kompleksnom paletom različitih čimbenika. Kaže, sve bi trebalo istražiti. A britanske javnozdravstvene vlasti već provode istraživanja.
U objavljenom izvješću kao jedan od čimbenika navode da se proteklih desetljeća nije dogodio nikakav veći proboj u medicini. Ljudi prestanu umirati od jedne bolesti, no onda se bore s drugom koja dolazi na njeno mjesto. Dok sve češće preživljavaju srčane i moždane udare, ulaze u dob u kojoj ih dočeka demencija. Pa je posljedično sve veći broj smrti uzrokovanih demencijama.
Uz to, čini se da uzrok treba tražiti i u rezanju javnih troškova. Na to je već ranije upozorio i bivši savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije profesor Michael Marmot. Dokazi potvrđuju da usporavanje rasta životnog vijeka jače pogađa siromašne, a upravo njih najviše dotiče rezanje troškova zdravstva i socijalne skrbi.
No, ovo su samo neki od brojnih čimbenika iz kojih, za sada, ne treba izvlačiti konačan zaključak. Za sada se tek pouzdano zna da čim duže ovaj trend potraje, tim je veći pritisak na znanstvenike da pronađu njegove uzroke.
