Jeste li se ikada posvađali s nekim od rodbine zbog politike? Sigurni smo da jeste. No također smo sigurni da ste se nakon nekog vremena ipak uspjeli pomiriti. No u današnjem vremenu kad su značajne političke pozicija zauzeli ljudi koji otvoreno zagovaraju netrpeljivost prema raznim skupinama ljudi i neistomišljenicima, nisu rijetki slučajevi u kojima politika zauvijek razori obitelj, a ljudi više nikad međusobno ne progovore ni riječ.
Upravo to se dogodilo Jayu Weixelbaumu, doktoru povijesti, kojemu je majku oteo – američki predsjednik Donald Trump. Svoje je iskustvo opisao za Independent. Prenosimo ga u nastavku.
Više nemam mamu. Ukrao ju je Trump. Te 2017. je odbila doći na moje vjenčanje u Baltimore. Dvije godine kasnije kad sam završio devetogodišnje obrazovanje i primao titulu doktora znanosti, njezino mjesto na proslavi bilo je prazno. Nije mi odgovarala na poruke. Čini se da ih je pročitala jer sam prije šest mjeseci primio veliku kutiju punu fotografija iz djetinjstva i uspomena iz osnovne škole. Uz to su bili i svi darovi koje sam joj darovao u posljednja dva desetljeća. U kutiji nije bilo nikakve poruke.
A što sam ja zapravo napravio da sam zaslužio takvu kaznu? Vikao sam na nju jer je glasala za Trumpa. No krenimo otpočetka…
Spomenuo sam da sam znanstvenik, zar ne? Proučavam povijest američkih kompanija i njihov odnos s nacističkom Njemačkom i Holokaustom. Dok smo ja i moja majka još razgovarali, govorio sam joj o implikacijama svoga posla. Pokušao sam joj objasniti opasnosti populizma, demagogije i korporativne korupcije zbog kojih bi Amerika mogla krenuti destuktivnim putem kakvim je jednom išla i Europa. Znao sam da gleda Fox News. Nisam imao iluzija da će negdje drugdje potražiti točne informacije, no nadao sam se da će pokušati stvari sagledati iz drugačije perspektive radi mene, njezinog vlastitog sina.
2015. godine na društvenim mrežama su me počeli maltretirati Trumpovi rasistički trolovi. Twitter baš i nije prijateljsko mjesto za razne skupine ljudi, na primjer za Židove koji otvoreno govore o Holokaustu i stvarima koje su mu prethodile. Pokazao sam to maltretiranje svojoj mami. Slali su mi kukaste križeve i slike muškaraca u plinskoj komori. “Kad Trump postane predsjednik, ti si gotov!”, napisali bi mi.
Moju mamu se to nije previše dojmilo. Odrasla je uz židovsku tetu i ujaka. Mislio sam da ako njezino mišljenje ne mijenjaju povijesni podaci, možda će ga promijeniti direktne prijetnje upućene njezinom sinu. Rekla je u par navrata da se brine za mene, no ignorirala je moje molbe da na izborima ne podupre kandidata čiji agresivni glasači okolo siju mržnju.
Nedugo nakon izbora 2016. moje me majka obavijestila da je glasala za Trumpa. Ja sam eksplodirao! Rekao sam joj da je podlegla neznanju i netrpeljivosti i da je bezobzirno ignorirala moja upozorenja. Isti čas sam požalio što sam izgubio živce. No iako sam bio tužan, razočaran i ljut zbog onoga što se dogodilo Americi, poslao sam mami e-mail u kojem joj se ispričavam. Uostalom, ona je još uvijek moja mama.
Na moje je poruke, e-mailove i pozive odgovorila ledenom tišinom. I tako sam sada sam na svijetu, pokušavam se probiti kao povjesničar bez podrške i blagoslova moje majke. A to nije lako.
Možda je mama bila u pravu kad je prezrela moj izbor zanimanja. Kako se poslije ispostavilo, posla u mojoj struci baš i nema. Na vrlo direktan način, Amerika povijesti i povjesničarima okreće leđa. Naravno, na raznim zabavama mi redovito govore da je moje istraživanje američkih kompanija i njihovog odnosa s nacističkom Njemačkom jako važno, no ta važnost nije se prelila na Trumpovu Ameriku. Pretpostavljam da nitko od nas ne bi trebao biti previše iznenađen.
Još uvijek se nadam da će moja mama pročitati nešto od onoga što sam joj slao i odgovoriti mi. Evo, ovo je i prvi put da joj se obraćam ovako javno:
“Bok, mama. Nadam se da si dobro i da paziš na sebe. Ja se nekako držim. Odgojila si otpornog čovjeka kakvi svi moramo biti u današnje vrijeme. Nadao sam se da nećemo na vlastitoj koži morati učiti sve lekcije koje smo mogli naučiti iz prošlosti. I dalje se nadam najboljem, iako se pripremam za najgore. Nadam se da će jednog dana uvidjeti da je ‘trumpizam’ jako destruktivan – čak i ako u obzir uzmeš samo štetu koju je napravio našoj obitelji. Nedostaješ svome sinu. Nedostaješ Americi, mama.”
