“U Jugoslaviji smo mogli spavati po parkovima bez straha da će nas netko ubiti, a danas više nisi siguran ni u svojoj kući. Psihopati su svuda oko nas.” To je komentar koji nam, uz manje varijacije, redovito šalju čitatelji koji žele istaknuti neku bolju prošlost i pojačati lošu sadašnjost.
Nostalgija je, pisali smo o tome nekoliko puta, sklizak teren na kojem nas vlastiti um obmanjuje pa smo skloni, kako to psiholozi nazivaju, ružičastoj retrospekciji. U njoj je vrijeme iza nas lijepo, romantično i sigurno, a budućnost je opasna i neizvjesna. Zapravo, budućnost je uvijek neizvjesna i pomalo opasna, a svijet se cijelo vrijeme mijenja. Razlika je ta da smo danas više svjesniji toga. No što o početnoj tvrdnji govore brojke?
Iako je teško u online bazama pronaći provjerene podatke za Socijalističku republiku Hrvatsku, djelomični uvid u broj ubojstava po godinama nudi stručni rad Dražena Kovačevića “Epdemiologija suicida u Moslavini” koji je deponiran na Portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa. U njemu, naime, pronalazimo i podatke o broju ubojstava za SRH i RH u vremenu od 1987. do 2001. godine.
Od “zlatnih” osamdesetih do danas brojke kažu da je broj ubojstava višestruko pao
1987. godine počinjeno je tako 120 ubojstava, 1988. je bilo 97. ubojstava. 1989. broj ubojstava porastao je na 107, a 1990. bilo ih je čak 136. U periodu nakon rata, od 1996. do 2001. godine, broj ubojstava je pao s 133 godišnje na 87.
Nadalje, prema podacima Eurostata, broj ubojstava u Hrvatskoj se kretao ovako: 2008. (71 ubojstvo), 2009. (49), 2010. (62), 2011. (49), 2012. (51), 2013. (46), 2014. (36), 2015. (37), 2016. (44), 2017. (46).
Kako je izvijestilo Ministarstvo unutarnjih poslova, u 2018. godini u Hrvatskoj su počinjena 22 ubojstva. S današnjim danom u 2019. godini počinjeno je 12 ubojstava, što je istovjetno istom razdoblju prošle godine.
A što je s ubojicama?
Živopisnih psiho-ubojica nije manjkalo u bivšoj državi. Spomenimo samo neke poput Dušana Kosića koji je 29. siječnja 1987. godine postao posljednja pogubljena osoba u Hrvatskoj. Kosić je osuđen zbog hladnokrvnog i okrutnog ubojstva četveročlane obitelji Matijević u Karlovcu, bračnog para Čede i Slavice i njihove djece, od kojih je jedno bila beba koju je zatukao pepeljarom. I to sve zbog dugova.
Zagrebački davitelj Antun Stanković usmrtio je 1982. i 1983. godine dvije žene iz, kako je priznao, čistog zadovoljstva.
“Zagorski Čaruga” Vinko Pintarić ubio je petero ljudi i ušao u legendu. Prvo ubojstvo je počinio 1973. godine, a zadnje 1990. godine. Nakon terora koji je sijao skrivajući se po zagorskim bregima i šumama, ubili su ga specijalci u akciji Prsten 1991. godine.
Naravno, ne treba zaboraviti ni nedalekog Slovenca Metoda Trobeca koji je od 1976. do 1978. godine ubio najmanje pet žena i spalio ih u krušnoj peći. Ubio se u zatvoru 2006. godine. Uz njega tu je još cijeli niz serijskih silovatelja, ubojica, trovača i razbojnika bivše Jugoslavije koji su ušli u legendu, a kojima se i danas fasciniraju brojni obožavatelji crnokronikaških priča.
Zašto imamo osjećaj da je danas ubojstava više?
Ukratko: zato što se danas o ubojstvima više, duže i dublje izvještava. Nekada smo imali nekoliko dnevnih listova koji su pretežno pokrivali velike gradove. Informacije su putovale sporo, a fotografije još sporije. Pri tome su često puta bile i zaustavljane. Sjetite se samo Černobila.
Od dva televizijska programa koja smo mogli pratiti, prvi se smatrao informativnim. A bio je toliko informativan da se informativni program svodio na 30 minuta glavnog dnevnika i nekoliko dodatnih minuta vijesti. I pri tome su se te emisije punile protokolarnim izvješćima i događajima iz cijele (!) Jugoslavije.
Dolazak televizijske ekipe u neko manje mjesto bilo je toliko rijetko da bi ponekad izmijenilo i životni ritam zajednice. Danima se pripremao i najavljivao. Bilo je to vrijeme u kojem nije svatko imao pravo na “15 minuta slave” pa čak ni ubojice. Internetskih portala, dakako, nije bilo.
S druge strane, danas se za vašu pažnju otimaju nebrojeni nacionalni, lokalni i kablovski televizijski programi. Tu su i brojne radijske postaje te bezbrojni portali.
Takva konkurencija rezultira crnom kronikom iz najudaljenijih sela, naslovima se dodaju “pojačivači okusa”, velike priče traju danima, a konkurentski mediji se trude pronaći analize i aspekte koji nekada ne bi uspjeli ući u televizijski dnevnik ni da je trajao 2 sata.
Informativni program, pa i na televizijama, danas traje cijeli dan, dok su se publika i teritorij bitno smanjili. Ovaj učinak pojačavanja vijesti do krajnjih granica su rastegnule i društvene mreže pa ćete tako u svakom trenutku znati, željeli vi to ili ne, najnovije informacije o palovečkom “frižideru strave”. Čak i kada su te informacije potpuno beznačajne za cijeli slučaj.
Što nam je činiti?
Uz to nemojte zaboraviti da postoje ljudi koji prosperiraju na vašem strahu i nesigurnosti. Dobar dio političara ne želi da se građani osjećaju sigurno, dapače, vaš strah je njihova ulaznica u “nadsvijet” elitne politike i novca, bilo da vas plaše migrantima, nacionalnim manjinama ili “ljudima-gušterima”. Prirodom stvari, upravo je silna demokratizacija i akceleracija medija i javnog prostora postala njihov alat. Što znači da je najveća odgovornost na vama.
Vaša percepcija prelijeva se u vaše akcije, dakle u stvarnost. Želite li živjeti u strahu? Ili uživati u današnjem danu trudeći se i poduzimaju akcije da sutrašnji bude još bolji, koliko god je to moguće? Možda su neki sigurnosni aspekti nekad bili stvarno bolji, a znamo da su neki, poput broja ubojstava i uspjeha njihovog rješavanja, bolji danas.
Ukratko, bilo da se radi tek o naizgled bezazlenoj nostalgiji ili serviranoj političkoj manipulaciji, uvijek potražite brojke iz vjerodostojnih izvora. I ne zaboravite da je vrijednost vašeg stava u snazi argumenata koji iza njega stoje, a ne u silini osjećaja.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”
