Adam Ivezić samo je jedan od umirovljenika koji se pokajao što je potpisao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Naime, svoj je stan od pedesetak kvadrata u zagrebačkoj Dubravi mijenjao za dvije sobe u Domu u Bjelovaru s kojim je i sklopio dokument o uzdržavanju.
Supruga mu je bila bolesna i nije se mogao sam o njoj brinuti. Do smrti jednog od njih obvezali su se plaćati 5.000 kuna na mjesec, a nakon toga onaj tko bi dulje živio više ne bi trebao ništa plaćati.
Stan je odmah prodan, nije ga to brinulo. Sve dok mu za tri mjeseca supruga nije preminula, a on je završio na cesti. Kako javlja RTL, sada je s 81 godinom i 3.000 kuna mirovine prisiljen je živjeti kao podstanar. Djece nema, jer mu je sin preminuo prije dvadeset godina. Tužio je svoje uzdržavatelje, a oni su prijavili njega.
“Osjećam se ugroženo i prevareno. Tužan sam i jadan, i
ne znam što bi više nabrojio. Meni se ne živi. Ja živim jer moram, jer ne mogu
živ u zemlju”, govori.
Nije bio zadovoljan njegom
Pred RTL-ovim kamerama prisjetio se života u domu: “Bili su nemarni u liječenju. Sestra dođe i kaže suho je, a ja kažem dajte pogledajte. Kad je otvorila zapljusnule su je fekalije i što da dalje govorim? Normalno da sam prigovarao, ali grozio se nisam sve dok jedne večeri kad sam došao s vikendice. Našao sam suprugu s glavom na podu. Na usta joj je išla pjena i krv i bila je u polusvjesnom stanju. Normalno da sam zvao sestre i tražio hitnu pomoć. Rekle su da nije supruzi ništa i da nema potrebe za hitnom. A ja sam govorio morate i morate i natjerao sam ih da pozovu hitnu pomoć.”
Kata Ivezić više se nije vratila u dom. Iz opće bolnice u
Bjelovaru, prebačena je u onu u Klenovniku, a nedugo zatim je preminula. A
Adama su izbacili zbog nedoličnog ponašanja. U domu je ukupno proveo tri
mjeseca. Zbog navodnih prijetnji vlasnicima protiv njega se vodi kazneni
postupak. On je pak tužio Dom jer su mu prodali stan, izbacili ga i ostavili
bez ičega. Iz doma u Bjelovaru negiraju njegovu priču.
I ravnatelj je prijavio Adama
“On je ugovor o smještaju za sebe i gospođu koje govori o dosmrtnom uzdržavanju dobio na uvid i pročitao ga je detaljno. Bilježnica je došla ovdje i nije bilo nikakvih promjena. Od početka je bila riječ o dosmrtnom, a mi smo im sugerirali da stan prodaju i kad to riješe da dođu, a oni su inzistirali i nagovarali nas da mi prihvatimo stan kakav je i da odmah dođu”, kaže Davor Njegovac, ravnatelj Doma.
Njegova supruga Kata, tvrde, zbog teškog stanja trebala je
posebnu njegu koju je i dobila. “Mi ni jednom od njega nismo primili niti
pismenu obavijest ili prigovor na smještaj. Njoj smo bili jedini skrbnici,
vodili smo brigu i kad je bila u bolnici i da psihički i fizički ojača. Za sve
to postoji službena bilješka naše socijalne radnice. Da je on nama branio da mi
gospođu vodimo na zrak i u restoran da se osjeća bolje. Po njemu je ona trebala
biti u zamračenoj sobi i to je bio tretman za nju koristan”, nastavlja
dalje Njegovac.
Pokojna Kata nije pala s kreveta, kažu u domu. Medicinske sestre njezino su stanje četiri puta dnevno kontrolirale i vitalne funkcije tada su joj bile u redu. “Sestra je ipak pozvala hitnu. Bili smo prisiljeni, jer oni su zaključili da ne treba. No, on je tada počeo s prijetnjama i liječnica je popustila”, govori ravnatelj. A prijetnje, koje su se ponavljale, kažu prijavili su policiji.
Ugovor je teško raskinuti
Ponudili su mu raskid ugovora i da mu isplate novac no on,
kažu, to nije htio. Ivezićeva odvjetnica pak tvrdi da je broj računa dostavljen
i da novac nikad nije isplaćen. I sada ova priča čeka sudski kraj.
Sudski postupci traju dugo i takve je ugovore teško raskinuti. 72 posto staraca ne razlikuje o čemu se radi u ugovorima. A razlika je jasna – u dosmrtnom ugovoru druga strana stan može prodati odmah, a u doživotnom tek nakon smrti uzdržavane osobe. Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske za RTL kaže da 20 posto poziva upućenih njihovoj pravnoj službi vezano je baš uz takve ugovore. Uglavnom već potpisane.
Jasna Petrović (foto: Sandro Bura)
“Bakica od devedeset godina dolazi kako bi vidjela što može, iako je i sama svjesna da voditi sudski spor s 90 godina znači dočekati smrt a ne presudu. Gospođa ne izvršava čak ni to da joj 1-2 puta tjedno donese topli obrok, niti dolazi davati lijekove niti je vodi kod liječnika. U samom ugovoru postoji opcija da ako poželi ići u dom, ona će joj plaćati dom, ali tako da iznajmi njezin stan. Ona tu ništa ne ulaže, to je prljavi pokvareni biznis”, govori Petrović.
Nevolja je i to što statistike ne postoje. Ne zna se koliko
je takvih ugovora. Jedna osoba može ih sklopiti koliko želi i to nitko ne
kontrolira. “To su na stotine profesionalnih lešinara, a plus obiteljski
ugovori u kojima se izbjegava jedno dijete kao što je na primjer, potomak iz
prvog braka. 50 posto i takvi nam dolaze. Imali smo baku iz Sesveta koja je
došla jer ju je sin preselio u šupu. Potpisala je ugovor o dosmrtnom
uzdržavanju da bi njemu omogućila kredit
i on je to obavio i nakon toga joj je rekao da će fiktivno tu ostati dok
ne prođe inspekcija i stavio je u šupu”, kaže šefica SUH-a.
U sindikatu, kažu, godinama upozoravaju na problem da država olako pušta mlade, a napušta stare. I da ne postoji politika i strategija kojom se njihov položaj u društvu može poboljšati. Tražili su da se uvede registar svih ugovora o uzdržavanju i da se ne mogu potpisati više od dva takva ugovora.
