Znanstvenici sa Sveučilišta Duke ponudili su objašnjenje zašto nam se čini da su ti beskrajni dani našeg djetinjstva trajali toliko duže nego traju danas. Odgovor leži u fizici.
Kako tvrdi Adrian Bejan, profesor mehanike i inženjerstva na Dukeu, ova očita vremenska diskrepancija povezana je s time što ljudski mozak sporije procesuira slike što je stariji. Teorija je objavljena u magazinu European Rewiev 18. ožujka ove godine.
“Ljudi su često iznenađeni koliko se pojedinosti sjećaju iz dana njihove mladosti koji su bili naizgled beskrajni. No ne radi se o tome da su ti događaji bili mnogo značajniji ili dublji, već su procesuirani na drugačiji način i puno brže”, kaže Bejan.
Taj fenomen Bejan pripisuje fizičkim promjenama koje se događaju kako tijelo stari. Kako mreža neurona sazrijeva, povećava se njihova dimenzija i kompleksnost što znači da signali moraju prijeći dulji put. Kako te neuronske staze stare, one se također degradiraju te pružaju više otpora protoku električnih signala.
Ovaj fenomen utječe na stopu kojom se procesuiraju mentalne slike. Zbog toga djeca miču očima mnogo češće nego odrasli. Naime, slike procesuiraju brže pa im je za prikupljanje informacije potrebno više pokreta očima. S obzirom da odrasli ljudi u istom vremenskom periodu vide manje slika, čini im se da vrijeme protječe brže.
“Ljudski um osjeća da se vrijeme mijenja kad se promijeni percepcija slika. Sadašnjost je različita od prošlosti jer se promijenila mentalna percepcija, a ne zato što se doista promijenila brzina kojom vrijeme protječe. Čini vam se da su u djetinjstvo dani duže trajali jer je vaš mozak primao više slika nego u odrasloj fazi”, kaže Bejan.
