Ima godina dana da je Pavao Pavličić (72), nedugo nakon što je s Filozofskog fakulteta otišao u mirovinu, objavio – “Pohvalu starosti”. Zašto je u starosti san “tanji” i kraći, zašto vrijeme, makar ga stari imaju više, leti brže, zašto stari za obroka najradije šute, ta zbirka eseja o vidljivim i nevidljivim manifestacijama starosti u devet je mjeseci doživjela dva izdanja, piše Jutarnji list.
Ovih dana objavio je 44 eseja skupljenih pod nazivom “Pohvala tijelu”. U njima pripovijeda o tijelu od glave do pete, od kose do kralješnice, ne preskače, primjerice, ni guzicu (kaže bilo bi licemjerno zvati je stražnjicom ili pozadinom), u eseju naslovljenom “Sise”, pripovijedajući kroz osobni doživljaj, priča o seksualnoj revoluciji, emancipaciji tijela. Jutarnji list je tim povodom razgovarao s Pavličićem, a mi iz tog priloga izdvajamo dvije izjave.
O tijelu
Sve u vezi s tijelom zapravo je mudro, od, recimo, imuniteta
pa do činjenice da drhtimo onda kad nam je hladno, i tako se grijemo. Naravno,
takve tvrdnje treba uzeti sa zrnom soli, pa shvatiti da su one samo uvjetno
istinite, ili da su barem na svoj način lijepe, baš kao što to biva i u
poeziji.
O ostarjelom tijelu
Rekao bih da je u ostarjelu tijelu dobra upravo njegova mudrost. Ono je svjesno vlastitih granica i ujedno zahvalno što te granice nisu posve tijesne. Kad uspijete zavezati cipele a da pri tome ne sjednete na stolicu, onda se možete veseliti što vam je to pošlo za rukom, a možete se i žalostiti zbog spoznaje da to uskoro nećete moći. Izbor je na vama. Dok je čovjek mlad, onda samo teorijski zna da je smrtan, ali to u sebi ne osjeća. Kad je star, ta je svijest dublja i neposrednija, pa odatle valjda dolazi i mudrost. Kao kad vozite auto, pa znate da će vam u dogledno vrijeme nestati goriva, ali ste sretni što se stvar još kotrlja.