Jasna Petrović: ‘Umirovljenički Superhik u borbi protiv najniže mirovine’

Hrvatska tipična penzionerska priča glasi ovako: „Imam 35 godina radnog staža i bio sam uvjeren da ću raditi sve do 65. godine, ali je firma najavila da će većinu nas otpustiti ako ne odemo u prijevreme­nu mirovinu. Tako sam dobio umanjenje od više od 20 posto. Mirovina iznosi 1.782 kune i sram me ikome reći koliko sam godina radio za socijalnu pomoć”, ovo je Ivanova priča o siromaštvu i poniženju o kojoj je za Glas umirovljenika pisala predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović.

Mladić iz malog slavonskog sela doživio je u zagre­bačkoj firmi blistave trenutke, istina s malom plaćom građevinskog radnika, no dok je bilo snage radio je i popodne i vikendom, otkupio stan, sagradio malu ku­ćicu na tazbini u Zagorju, gdje i danas sadi povrće i voće. Da toga nema, jedva bi i preživio. Njegov rođak Pero je također u istoj firmi ostvario 35 godina radnog staža, ali kako je otišao u mirovinu u dobi od 65 godina, priznata mu je najniža mirovina od 2.226,35 kuna. Da, tako je, i u međugeneracijskoj solidarnosti ima neprav­de, pa upravo zbog toga se i zove solidarnošću.

Nepravedna solidarnost

No, hrvatski model minimalne mirovine je doista nepravedan, jer bi Ivan i Pero po modelu sličnom ono­me u većini europskih zemalja i kakvog već godinama u pregovorima preko Nacionalnog vijeća zagovara Sin­dikat umirovljenika Hrvatske, imali jednaku mirovinu utemeljenu na 35 godina radnog staža, bez odbitaka temeljem dobi. Kad je nešto toliko nisko da to treba zaštititi zajamčenom mirovinom, onda je to naprosto donja linija, granica minimuma. Ona je zami­šljena kao redistribucija od osiguranika s višim prihodima prema osiguranicima s nižim priho­dima, uzima bogatijima da bi dala siromašnijima.

Misle li tako i oni koji zastupaju umirovljenike u Hrvatskom saboru? Na žalost, jedini predstavnik Silvano Hrelja je na drugom čitanju paketa mirovinskih zakona u prosincu 2018. po digao cijelu pobunu zbog toga što je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava djelomično prihva­tilo prijedloge umirovljeničkih udruga da se promijeni formula minimalne mirovine. Učinili su to, međutim, gotovo kozmetički, odnosno, povećanjem aktualne vrijednosti mirovine za izračun minimalne mirovine za 3,13 posto, sa 63,61 na 65,60 kuna.

Hrelja je zagalamio: „Na mala vrata govorimo o po­većanju najnižih mirovina 3,13 posto. Čekajte malo, najniže mirovine su do 2007. bile računate na način da se prvih 30 godina staža imalo punu vrijednost, a iza toga polovicu manje. To je dogovor bez obzira koliko su ljudi uplatili. Osnovica je 63,61 kunu po godini staža za izračun. To je izraz solidarnosti u sustavu mirovin­skog osiguranja. Jesmo li mi sjeli i dogovorili da ćemo to dignuti? Nemam problema sa pomoći ljudima koji imaju malu mirovinu, ali stavite imovinski i prihodovni cenzus. Nemojmo onima koji imaju mirovinu 50 kuna više od najniže, pljunuti u lice! Dignite mirovine ako treba i 30 posto, ali onima koji nemaju drugih izvora prihoda i imovine.”

Cenzusi, a ne godine

Ta bitka umirovljeničkog Superhika traje već niz godina, jer on smatra da Ivan iz uvoda priče ne bi smio dobiti najnižu mirovinu, jer ima kućicu povrh skromnog stana. I nije to samo Hrelja, već i njegova stranka. Godinama na Nacionalnom vijeću za umi­rovljenike i starije osobe, još iz vremena Mrsića, pred­stavnicima Matice umirovljenika koji su čelnici stranke HSU, čak i ministri objašnjavaju da je minimalna ili najniža mirovina kategorija socijalne solidarnosti unutar generacije, po europskoj definiciji i praksi. Njihova bitka protiv najsiromašnijih umirovljenika ne prestaje. Tako je Hreljin negdašnji zastupnik u Sa­boru, Željko Šemper, i dalje predstavnik Matice umirovljenika u Nacional­nom vijeću, u glasilu Matice Hrvatskom umirovljenič­kom listu, odrješito na­pisao kako se na „so­cijalni dodatak” koji ide za najniže mi­rovine potroši go­dišnje 1,6 milijardi kuna, te ustvrdio da bi ona trebala ići na teret socijal­ne skrbi, a ne mi­rovinskog fonda! Tako kaže Superhik ekipa Hrvatske stran­ke umirovljenika i drži da bi taj novac trebalo potrošiti na popravak mi­zernih obiteljskih mirovina. Kako li ti dečki sa saborskim sa­dašnjim i budućim privilegiranim mirovi­nama iskonski osjećaju odbojnost spram siromašnih!

I kako ne razumiju smisao javnog mirovinskog stupa koji i kroz najniže mirovine, obiteljske i invalidske, promiče unutargeneracijsku solidarnost i poštuje rad. Ali se zato Hrelja izborio za dvostruko više miro­vine Royalovaca, ne postavljajući tamo prihodovni i imovinski cenzus. Na zdravlje vam bilo. (Jasna A. Petrović, Glas umirovljenika)