U zatamnjenoj prostoriji u Hackneyu nekoliko desetaka ljudi žustro pleše na zvukove rockabilly glazbe. Svi muškarci imaju kravate, žene su u svečanim haljinama, a svima su u rukama čaše s alkoholnim pićem. Atmosfera je odlična, baš kao što i obično bude u klubovima u istočnom Londonu, no po dvije stvari ovaj je klub ipak drugačiji od drugih. Kao prvo, nije sred noći već je dva popodne, a drugo, svi posjetitelji su stariji od 60 godina, neki čak i značajno stariji od toga.
Ovo je The Posh Club koji svakoga tjedna organizira ekstravagantne zabave za seniore koje se osim glazbe i plesa sastoji i od nastupa raznih imitatora, bendova i kabaretskih točaka. “Kad sam tek počeo nastupati ovdje, mislio sam da će to biti neka lagana, neobavezna gaža. No već na prvom nastupu zasuli su me ženskim gaćicama”, kaže Conrad Hamilton, imitator Elvisa Presleya.
The Posh Club, kako se sam šali na svojoj web stranici, “vraća ritam u umjetne kukove”. Doista, pored plesnog podija stoji čitava gomila štapova za hodanje i štaka. Jednom su čak morali zvati hitnu pomoć jer se jedna gošća od kojih osamdesetak godina toliko dobro zabavljala da je zaboravila popiti svoje tablete.
“Mi smo vjerojatno jedini klub na svijetu u koji dolazi hitna pomoć jer je netko zaboravio popiti tablete, a ne zato jer ih je popio previše”, šali se jedan od voditelja kluba Dicky Eaton i dodaje kako je najstarija gošća imala 108 godina.
Ovaj je klub sebi stvorio ime i privukao publiku tako što je za starije osobe počeo organizirati divlje zabave, nimalo nalik onima na kojima obično zamišljamo 80-i-nešto-godišnjake. Ideja je vrlo brzo zaživjela i stvorila se kritična masa ljudi koja redovito dolazi i zabavlja se baš kao da godine nisu važne.
“Ovo je najnevjerojatniji klub u kojem sam ikad radio. Željeli smo ljudima ponuditi program koji bi im pomogao da ne budu usamljeni, no nismo željeli tipičnu, ‘staračku’ zabavu s laganom glazbom i bezalkoholnim pićima. I stariji su nekad bili mladi i ludo su se zabavljali, možda čak i luđe nego današnja mladež. Ti partijaneri i dalje čuče u tim ljudima i samo čekaju priliku da ponovno zaplešu”, kaže Dicky.
“Moja mama je plesala ovdje i s 91 godinom. Ja to želim nadmašiti”, kaže 74-godišnja Mabelyn Dick. „Želim se vratiti ovamo i kad prevalim devedesetu. Nadam se da ću biti jednako glamurozna.”
“Unutra je preglasno da bi čovjek uopće mogao razmišljati. Samo možeš plesati! Nije li to sjajno? Tako bi to i inače trebalo izgledati”, kaže 80-godišnja Margareta Warllin.
U ludom plesu i smijehu, zabava lagano dolazi svojem kraju. A tek je osam navečer. Kako se svjetla lagano pale, zadihani plesači odlaze prema garderobi po svoje kapute. “Da u svakom gradu postoji jedan ovakav klub, bilo bi manje bolesnih i usamljenih starijih osoba. I liste čekanja na dom bile bi puno manje. Ovo je predivno”, kaže na odlasku jedan vremešni partijaner.
