Anja, gospođa u osamdesetim godinama kaže da živi u selu otprilike jedan sat. U stvari, ondje živi već više od godinu dana. Kao i svi njezini susjedi, Anja pati od uznapredovale demencije. No onih dana kad se osjeća dobro, može poći u kupovinu namirnica u lokalnom dućanu, napraviti frizuru u lokalnom frizerskom salonu i navečer igrati bingo. Osim toga, može namočiti noge u fontani na seoskom trgu, pa čak poći i na vožnju biciklom. Anja živi u Hogeweyku u blizini Amsterdama, prvom selu za osobe s demencijom, piše The Economist.
Sela za osobe s demencijom su ograđene zajednice dizajnirane posebno za osobe koje pate od demencije, što je termin koji se rabi za opisivanje različitih simptoma od zbunjenosti i izgubljenosti, pa do ozbiljnijeg gubitka pamćenja. Demencije su posljedica raznih bolesti mozga karakterističnih za stariju dob. Stanovnici Hogeweyka stanuju u kućama s po šest soba, a svaka je dizajnirana slijedeći jedan od četiri životna stila. Ti stilovi su odabrani za pacijente nakon pomne analize i testiranja te intervjua s obitelji oboljelog. Anja i njezini sustanari žive u tradicionalnom kućanstvu s klasičnim kuhinjskim aparatima i šivaćom mašinom na kojoj piše da je proizvedena u Zapadnoj Njemačkoj. “Ovdje nećete naći suvremeni ili minimalistički dizajn”, kaže Eloy van Hal koji je osnovao ovo selo 2008. godine. Susjedna kuća ukrašena je ružičastim tapetama i kičastim plastičnim lusterima te je dio tzv. “urbanog stila”.
Hogeweyk svojim stanarima omogućuje izvjesnu slobodu i sigurnost onima koje pamćenje polagano napušta. Grupiranje stanara prema životnim stilovima osmišljeno je kako bi se ostvario koninuitet između njihovih prošlih i sadašnjih života. Ideja je bazirana na terapiji reminiscencije koja tjeskobu pacijenata pokušava smanjiti stvaranjem poznatog okruženja. To dobro funkcionira pa se ideja počela širiti. Rotterdam je tako izgradio Muzej sjećanja gdje posjetitelji mogu vidjeti razne predmete iz svojeg djetinjstva i mladosti. U Dresdenu je pak jedan dom umirovljenika neke sobe uredio tako da podsjećaju na Istočnu Njemačku pa je sve puno predmeta iz komunističkog doba i slika Ericha Honeckera, bivšeg vođe komunističke partije Istočne Njemačke. Ponekad takve male varke čine mnogo kako bi posjetitelji bili sigurni. Jedan dom u Düsseldorfu ima lažbu autobusno stanicu pa stanari koji, u svojoj konfuziji, požele nekamo otići, ondje mogu “čekati autobus”. Nakon što na stanici provedu neko vrijeme, njegovatelji ih otprave nazad do njihovih soba.
Hogeweyk je prošle godine posjetilo 1400 ljudi želeći vidjeti kako to tamo funkcionira i možda napraviti nešto slično u svojoj zemlji. A lako je vidjeti i zašto. 1993. godine, kad je Hogeweyk bio samo običan dom, oko 50 posto pacijenata primalo je antipsihotične lijekove. 2015. godine samo je osam posto pacijenata primalo antipsihotike. U istraživanju o zadovoljstvu pacijenata provedenom 2010., ovaj dom je ostvario rezultat 9,1 od ukupno 10, dok je nacionalni prosjek bio 7,5.
No spomenimo na kraju i ovo: Hogeweyk postoji zato što si država Nizozemska to može priuštiti i financiran je uglavnom od strane države. Nacionalni sistem zdravstvenog osiguranja pokriva oko 6.000 eura troškova mjesečno po pacijentu pri čemu najbogatiji pojedinci uplaćuju oko 2.400 eura mjesečno. Sve u svemu, Nizozemska troši 4,3 posto svog BDP-a na dugotrajnu njegu, što je najveći iznos među zemljama OECD-a. Može se reći kako je potrebno „selo“ da bi se brinulo o dementnim pacijentima, no kad je plaćanje u pitanju, tu uskače država. Pogledajte priloženi video.
