“Povratak Vatrenih popraćen je kolektivnom euforijom koju su mnogi usporedili s nacionalnim ushitom koji je izazvala operacija Oluja. Kao i tada, mnogi misle da je riječ o nultoj točki hrvatske renesanse. Stvarno?” piše Deutsche Welle.
Doček nogometne reprezentacije po svojim razmjerima bio je spektakl kakvog Hrvatska ne pamti i impresivan je po mnogočemu. Prvenstveno po izostanku ozbiljnih incidenata i sigurnosne prijetnje, unatoč pola milijuna navijača koji su se rasporedili na 15 kilometara dugoj trasi, o čemu su oduševljeno izvijestili i brojni strani novinari. Povremene provokacije u vidu ustaškog pozdrava „Za dom spremni” i isticanja parola i simbola propale NDH bili su daleko ispod očekivanog što se može smatrati velikim uspjehom hrvatskih građana.
Thompson – sivi oblak nad autobusom
Činjenicu da su nogometaši i izbornik Zlatko Dalić u pobjednički autobus koji se satima kretao kroz razdraganu masu pozvali ikonu tvrde desnice – pjevača Marka Perkovića Thompsona unio je, prije svega, nervozu u dobar dio pratitelja spektakla. „Hoće li se veličanstven doček pretvoriti u nacionalistički dernek?” pitanje je koje su si međusobno postavljali kolege novinari svjesni da bi Thompsonova pjesma „Čavoglave“ koja počinje upravo sa „Za dom spremni” mogla uništiti cijeli događaj i promijeniti njegov smisao. Iako je na inzistiranje nogometaša zapjevao u finalu spektakla, „Čavoglave“ su izostale, a publika nije negodovala kada je organizator prekinuo ovaj nastup. To je bilo i svojevrsno poniženje za Thompsona koji je proglašen sivim oblakom nad ovom navijačkom paradom. Umjesto ratničke, okupljeni građani odabrali su navijačku pjesmu.
Odgovornost ne treba tražiti među nogometašima nesvjesnima političke poruke koju su poslali. Baš kao i u drugim zemljama, njihov javni identitet nije zasnovan na građanskom angažmanu. Uostalom, oni su i inače glazbeno fluidni pa će jučer slušati Thompsona, a već dana zaplesati uz Daru Bubamaru i Milu Kitića. Prije svega, riječ je o propustu organizatora koji nije na vrijeme predvidio ovakav desant na pozornicu koja ipak nije postavljena za privatnu zabavu sportskih heroja.
Kako je nastala euforija?
Osim na sjajnom sportskom uspjehu, ovaj fenomen euforičnog dočeka nogometaša počiva na stanju koje su kreirali mediji i vladajući političari namećući nogomet kao tabletu Prozaca depresivnoj naciji. Pripisivale su se tako izborniku Zlatku Daliću čudesne moći stvaranja nacionalnog zajedništva, a srebro doneseno iz Rusije predstavljano je kao ishodišna točka nove hrvatske renesanse. U svemu su sudjelovali i brojni stručnjaci, od psihologa preko politologa do sociologa čiji su nastupi pomalo nalikovali predavanjima self-help majstora u naivnom preslikavanju nogometne svlačionice na politiku i gospodarstvo.
No Dalić je samo nogometni izbornik i sportaš i od njega ne treba očekivati akcije koje će spasiti društvo. Pokazao je to već u pomalo bahatom odgovoru novinaru koji ga je pitao zašto je pozvao Thompsona u autobus. „Hrvatska je druga u svijetu, a vi mene pitate o pjevačima, nemojte me provocirati. Pjevao je pjevač koji je naša himna“, rekao je i otkrio da zajedništvo o kojem je govorio nije zajedništvo u toleranciji i promoviranju vrijednosti prihvatljivih svima.
Tko se sve pokušao okoristiti narodnim veseljem?
Očekivano, privatizacija domoljublja i zajedništva nije izostala na konzervativno-klerikalnom dijelu političke scene koja je u narodnoj radosti vidjela mobilizacijski moment za obračun s neistomišljenicima i vladajućima.
„Zajedništvo naroda, Crkve, vojske i Vatrenih postoji. Rat razdora, kako bi zadržali svoje privilegije i jaram nad narodom, su opet proglasili političari i sluganska pera. Nećemo vas više trpjeti. Izgubiti ćete na svim frontama. Već ste izgubili, samo je pitanje vremena kada ćete nestati. I povijest će vas zvati ono što jeste, bezlične sluge i izdajnici. Živjela hrvatska sloboda!“ S tim je riječima na „narodne neprijatelje“ ukazao Vice Batarelo, jedan od vođa konzervativne revolucije u Hrvatskoj.
Korak dalje otišao je popularni hrvatski svećenik Ivan Ike Mandurić, podupiratelj prosvjeda iz Savske 66 kojim je mali dio branitelja rušio vladu Zorana Milanovića (SDP). I ovoga puta Mandurić dušmanina vidi u Banskim dvorima pa, između ostalog poručuje da je premijer Andrej Plenković (HDZ) narodni neprijatelj broj 1. „Njegova politika svodi se na gaženje i zatiranje nacionalnog identiteta i kršćanskih vrijednosti i svega onog što je Hrvat teškom mukom pod svakakvim terorima čuvao i gradio i zašto su branitelji ginuli“, piše svećenik o Plenkoviću kao „pravom pravcatom nacionalnom izdajniku prvog reda“ i dodaje: „Ovaj zanos, sam po sebi, silno puno znači i više ništa neće biti isto. No, istovremeno, dok sve ostaje na samom zanosu, sve će ostati isto. Sve dok se ne anulira i onesposobi najvećeg neprijatelja Hrvatske – premijera; sve dok izdajnik naroda – njegovog duha, identiteta i vjere – ima vlast“, zaključuje ovaj sluga božji.
Vladimir Putin, Emmauel Macron i Kolinda Grabar-Kitarović
Predsjednica na svjetskom tronu
Iako se Mandurić naknadno ispričao za ove riječi, u njima je sublimirano sve ono što su u nogomet posljednjih tjedana pokušali učitati oni koji se nisu samo veselili nogometnom uspjehu, a to je lov na političke neprijatelje. No političko vrhnje sporta u Hrvatskoj uvijek je znao pobrati baš HDZ. I ovoga puta u sjeni nogometne groznice, ispod radara, donijete su važne državne odluke. I predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, izvorna hadezeovka, svojim je neobičnim i neobuzdanim ponašanjem u Rusiji postigla planetarni uspjeh među ljudima sitih političara otuđenih od vlastite biračke baze. Doduše, slika Hrvatske koju je prezentirala, a u kojoj državnici dišu s narodom, putuju jeftinim prijevozom i u kojoj žena može biti što god poželi, ne odgovara stvarnosti.
Današnje jutro u Zagrebu je sasma obično, svakodnevno. Oni koji moraju radi otišli su na posao. Oni koji nemaju stalni posao, gledaju kako preživjeti do iduće socijalne naknade ili honorara isplaćenog na crno. Oni sretniji, već su na plaži. Neki već plaču kako će iduće dvije godine morati otplaćivati kredit koji su dignuli za put u Rusiju. Euforija naočigled popušta i sve je manje vremena za one koji se žele okoristiti njome. (Siniša Bogdanić, Deutsche Welle)
