Koliko ste puta čuli da vrijeme miriši na kišu? Spomenuli miris šume poslije kiše? Udahnuli duboko i uživali u svježini koja vam ispunjava pluća eterom netom opranog zraka?
Miris kiše nije mit ili pjesnička figura. On doista postoji i naziva se – petrichor. Kovanica je to nastala od grčke riječi “petra”, što znači kamen ili stijena i “ichor”, što je riječ za krv bogova iz drevnih mitova.
Petrichor se sastoji od nekoliko različitih mirisa, utvrdili su znanstvenici. Njegova nota ovisi o omjerima tri glavne komponente: alkohola geozmina koji nastaje djelovanjem bakterija u tlu i daje mu karakterističan miris, eteričnog ulja koje proizvode biljke i ozona. Potonji je alotropska modifikacija kisika i umjesto dva atoma, veže tri atoma u molekulu kisika. Izrazito je reaktivan pa služi kao jak dezinficijens i u velikim količinama otrovan je za čovjeka. No ne bojte se, količina ozona nastala u atmosferi djelovanjem munja na plinovitu smjesu koju zovemo zrak – bezopasna je.
Znanstvenici s MIT-a proučili su nastajanje petrichora. Kažu, kada kapljica kiše padne na tlo, stvara lokvicu ispunjenu mjehurićima zraka pa s njima u atmosferu diže mikronske čestice iz tla. Što je tlo suše, izbacit će u kišnu atmosferu više čestica. Samim tim će i miris biti jači.
No ako vam je sve ovo prekomplicirano, uživajte u mirisu kiše i lijepim riječima. „Kiša sitno sipi, sipi i rominja. Pa nam priča sne i bajke djetinjaste. Spavaju još tvrdo gospojice laste. Sitna kiša sipi, svijeća mre i tinja. Sve još mirno leži, nema žamora. Tek se čuju krila — krila Amora“, napisao je Antun Gustav Matoš.
A sada stvarno duboko udahnite i uživajte u galeriji najljepših kišnih fotografija koju smo vam pripremili. I ne bunite se na kišu. Ako želite uživati u dugi, morate je otrpjeti.
