“Doris Dragović uskoro će nastupiti pred televizijskim kamerama i pjevati za milijunski auditorij širom Evrope. Saznali smo kako teku njeni radni dani prije odlaska u Bergen”, pisao je zagrebački Studio 1986. godine. tekst prenosimo u cijelosti.
Doris Dragović stigla je na dogovoreni sastanak dugačkim koracima po kojima prepoznajemo osobu kojoj se žuri. Pobjeda na izbornom natjecanju u Prištini, s pjesmom Željo moja, omogućila joj je “zeleno svjetlo” za konkurs Pjesme Eurovizije ’86 i donijela joj, uz radost i počast mnogo brige i obaveza. Od toga trenutka, pa sve do 3. svibnja, kad će se u norveškom gradu Bergenu održati odlučno natjecanje, za Doris su dani prekratki.
“Kako mi počinje dan?” ponavlja pitanje i pali cigaretu, najbolje i najskuplje vrste, otpuhuje dim i nastavlja: “Uživam u sitnicama, u malim radostima. Jutros sam bila pravi ranoranilac, a to sam redovito, osim ako prethodne večeri dugo i naporno ne radim. Ušla sam u kupaonicu i opustila se uživajući pod tušem i u vodi više od sata. To me vraća, spašava od svakog umora, i to ponavljam kad mi se pruži prilika. U velikom sam poslu, i baš zbog sve te gužve i pripreme za put ustajem već u šest. Mnogo toga treba obaviti paralelno.
Cijeli tim u tome mi zdušno pomaže. Tu je moj skladatelj i pisac pjesme Željo moja, Zrinko Tutić, pa aranžer Mato Došen, glazbeni producent Milo Vasić (poznatiji kao Jasmin Stavros, op. mv.) koji će svirati bubnjeve i na Euroviziji, Zoran Škugor kao izvršni producent, koji u moje ime obavlja mnoge poslove, uspostavlja razne veze s modnom kućom, s Jugotonom radi nove ploče, pa s raznim društvenim organizacijama koje nam mogu pripomoći oko putovanja u Norvešku.
U sali Rubin hotela Esplanade, uz kavu pije i narančin sok. Bez obzira na svu žurbu, vrlo je staložen sugovornik. Čini se da u svakom trenutku zna što hoće: “Nisam navikla na takav tempo, iako se već godinama izgrađujem kao pjevačica ili, recimo, umjetnica, profesionalka. Možda mi zato sve to i nije preteško. Naučila sam raditi, i rad mi je jedino mjerilo. Nagrada pridonosi zadovoljstvu postignutim, materijalnoj neovisnosti, a to mi omogućuje slobodu vrlo važnu i značajnu za moj karakter i temperament.
Sve što sam radila, ponekad i uz najveće napore, krvavo, radila sam za taj divni osjećaj slobode. Kao i mnogi drugi, krenula sam ni od čega, a postala sam, smatram, netko. Postigla sam sigurnost. Divni su doživljaji, kao prije nekoliko dana u Domu sportova na priredbi u čast Cibone, kad sam za izvedbu pjesme Željo moja doživjela prave ovacije publike. To je nagrada, satisfakcija za sve, za sav napor i dosadašnji rad.”
Mjesec je dana do njenog nastupa na Pjesmi Eurovizije. Reklo bi se dovoljno je vremena, no u nekim terminima teško je uskladiti sve obaveze. Trebalo je, na primjer, snimiti spot koji će biti prikazan na Euroviziji i poslati ga do 9. travnja.
“Vratila sam se prije dva dana s puta na kojemu smo snimali spot. Posvetili smo mu mnogo vremena. Moja je pjesma balada, ljubavna pjesma bez patetike, motiv koji je korišten bezbroj puta, ali koji je Zrinko hrabro i svjesno ponovo iskoristio, možda, rekla bih, inspiriran djelomice i mojom biografijom i mojim životnim putovima. Meni je ta pjesma divna, neobično je volim. No, kako je pretočiti u sliku, jer glazba i interpretacija tu su završene.
Režiser Vlado Božičević i svi mi koji smo surađivali odlučili smo napraviti pregršt lijepih kadrova. Osam dana smo snimali, ja mislim da raspolažemo s dovoljno dobro snimljenog materijala. Spot po propozicijama traje 2,50 minute.
Džepni rokovnik prepun bilješki
“Sa snimanjem smo počeli u Zagrebu, kod Tiffanija, zatim u Interkontinentalu, pa smo otputovali na Brione, gdje sam bila prvi put i koji su me se dojmili kao raj na zemlji. Tu se krećeš među stadima srna i jelena, koja su udaljena tek desetak metara, gotovo možeš uhvatiti paunov rep, tu su divne rimske iskopine, vile, parkovi, raslinje.
Snimanje smo nastavili djelomice u Puli, pa na posjedu kipara Dušana Džamonje, u malim pitoresknim istarskim gradićima, snimali svu ljepotu izlazaka i zalazaka sunca, boju mora i kamena – sve to maksimalno smo koristili. Uza sve to, promijenila sam mnoštvo kostima posebno sašivenih za tu prigodu.”
Doris Dragović pokušat će da se predstavi mnogobrojnim gledaocima koji širom Evrope gledaju Pjesmu Eurovizije s imageom osobe koja sve to ima, posjeduje i može ponuditi i pokazati onome tko naiđe. Očito da se u svemu tome krije i mali turistički mamac. “Interpretacijom izražavam određene emocije: biti sretna, tužna, vesela, radosna. Pokušat ću biti što jesam i što mi kao podlogu pruža lijepa pjesma.”
Smatra li tu pjesmu, koja se u međuvremenu, zbog eurovizijskih propozicija, vrlo rijetko izvodila, do sada najvećim uspjehom? “To nije mjerljivo s mojim dosad najvećim uspjehom Hajde da se mazimo… baš zbog toga što vrijeme pjesme Željo moja tek dolazi, ona će se tek vrtjeti i slušati. No smatram da mi je ona u jednom trenutku, u vrlo jakoj konkurenciji, kad se zaista nisam nadala, donijela pobjedu i radost, premda me boli reakcija dijela kritike u štampi poslije nastupa u Prištini.
Novinarima, čije zanimanje poštujem, jer znam da taj posao nije lak, nikad ne bih prigovorila zbog negativne kritike moje izvedbe, svog nastupa, ako za to ima razloga, ali smeta me pisanje na osnovi kuloarskih razgovora, hvatanja nekog teksta na sjedjeljci, u kafiću i slično. No i to se zaboravlja kad te zaokupe tolike obaveze.”
Pri kraju razgovora Doris je otvorila džepni rokovnik prepun bilješki. Bilo je podne, a pred njom bio je tretman kod kozmetičarke, ručak na brzinu, a onda nekoliko sati u studiju, gdje se dovršava nova ploča, da bi na kraju dana opet svratila kod skladatelja Zrinka Tutića na “dotjerivanje” novih tekstova i, tko zna koji put, razgovora i dogovora prije skorog putovanja i nastupa pred evropskom publikom. Izlazeći iz Esplanade, uhvatila je prvi taksi koji je naišao…
/Autor: Zvonko Kovačić / Studio, travanj 1986, / Yugopapir /
