Govoreći za N1 televiziju svevremenski pjevač Željko Bebek osvrnuo se i na možda najuspješniji dio svoje karijere – godine provedene u Bijelom dugmetu. Mnogi će reći da je upravo Bebek jedini pravi vokal ovoga benda osnovanog 1974. godine, a koji je pod vodstvom Gorana Bregovića postao svevremenska jugoslavenska atrakcija o kojoj se priča sve do danas.
Kao i svi uspješni bendovi i pjevači tog vremena, i Dugme je, iako posuto “čarobnom prašinom” buntovništa, moralo odrađivati „svirke za režim“. Ispričao je da su ih jedne Nove godine zvali svirati za Josipa Broza Tita u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. “To je bilo ponižavajuće i nikakav zgodan okus u ustima nije ostao nakon tog nastupa”, kazao je Bebek i objasnio da su zbog Tita morali odgoditi već ugovoren dobro plaćen koncert u Beogradu, a da Broza na kraju nije pretjerano zanimao njihov nastup. Tito je, prisjetio se pjevač, pušio cigaru, pogledao mali dio njihovog nastupa i otišao dalje s Jovankom. Za svirku u Beogradu trebali su dobiti honorar u vrijednosti današnjih 100 tisuća eura, no gaža za Tita im je bila plaćena svega dvije tisuće eura.
“Dan prije smo ušli u kazalište i dan poslije smo mogli izaći van, jer nas osiguranje nije pustilo. Iz podruma smo kao štakori došli na binu, odsvirali i otišli dolje. Prvi se pobunio Goran u jednom intervjuu kada je već prestala postojati Jugoslavija. Skoro sam mu bio sklon reći da je on to volio, on je ulazio u politiku. Kako sad možeš pričati da si bio protiv?”, prisjetio se Bebek.
Zanimljivo, u veljači 1976. godine drugačije je opisao taj nastup. „Nekoliko dana uoči nove 1976. godine saznali smo da ćemo svirati na dočeku u Zagrebu u Hrvatskom narodnom kazalištu. I to najuvaženijem i najdražem gostu – Titu! U tom našem najznačajnijem nastupu na scenu smo izašli kao i obično: šareno obučeni. Svirali smo glasno, svjetla su bila neobična. Bez protokola! U toj najveselijoj noći srce me je opet izdalo. Ruke su mi bile opet znojne. A ja nisam htio da to neko primijeti, najmanje Tito. Eto i ta noć je sada prošlost. Ušla je u svijet mojih najdražih uspomena. A nešto ipak ne znam. Zanima me; kako se Titu, našem Titu, svidjela naša glazba? Volio bih to saznati.“, ispričao je prije 42 godine za magazin Džuboks.
