Na jednoj jednostavnoj ilustraciji dvije bake vode svakodnevni razgovor na ulici. Ipak, ta imaginarna konverzacija pokrenula je lavinu komentara. Jedna kaže da voli unučad više nego vlastitu djecu. Druga odgovara da je to nemoguće “jer vlastita djeca se vole najviše.”
Tko je u pravu i može li se uopće uspoređivati ljubav prema djeci i unučadi? Na prvi pogled, pitanje je provokativno. No, većina komentatora na našem Facebooku složila se u jednom; to su različite ljubavi, ali jednako snažne. Tako nam baka Dajana piše kratko i jasno: “Dvije vrste ljubavi. Volim ih sve, svakog na svoj način.”
Nermina pak objašnjava da su djeca njezin život, ali da je unuče ipak nešto drugo: “To je ponos od života, život koji samo maziš i ljubiš. Nemaš osjećaj odgovornosti za njegovo odrastanje kao što si imao prema vlastitom djetetu.”
“Djeca su djeca i nitko to ne može zamijeniti”
Velik broj komentatora, uglavnom komentatorica, kaže da se u njihovom životu ništa ne može mjeriti s ljubavlju prema vlastitoj djeci. Draginja jasno poručuje: “Imam i djecu i unuke! Ipak su moja djeca moja, ništa se ne mjeri s njima.” Olga priznaje da svoje unučiće voli više nego svoj život, ali ističe: “Ne više od svoje djece.”
I Vesna ne ostavlja prostor za dilemu: “Moje dijete je ispred svih. Ne mogu shvatiti kako netko može bilo koga, pa neka je to i unuče, voljeti više od svog djeteta.” Jer za mnoge roditelje, osobito majke, dijete ostaje središte svijeta. Ovako je to objasnila naša čitateljica Ivanka: “Moj sin je dio mene, ležao je pod mojim srcem devet mjeseci. To se ne može mjeriti s ničim.”
Ljubav bez tereta odgovornosti
S druge strane, postoji snažna emocionalna veza s unucima koja dolazi u zrelijem, mirnijem životnom razdoblju. Jasna to sjajno opisuje: “Unuke voliš bez zadrške i psihološkog tereta. Tvoje dijete je tvoja odgovornost. Unuk je odgovornost tvog djeteta.” Ljubav prema unucima dolazi, kažu mnogi, bez pritiska, bez stalne brige i stresa. To je ljubav lišena tereta životnih obaveza.
Danijela priznaje da je, dok je iščekivala svoje prvo unuče, mislila kako ljubav prema vlastitom djetetu ne može biti nadmašena. No sve se za nju promijenilo kada je unuk stigao: “Dogodila se nova, neopisiva ljubav prema tom biću. Sada mogu reći da su te ljubavi neusporedive, posebne i nezamislivo velike.”
Ljubavi koje se nadopunjuju, a ne isključuju
Puno komentatora naglašava da je usporedba suvišna jer je srce dovoljno veliko za obje ljubavi. Silvia tako piše: “Mislim da su obje bake u pravu. Svaka osoba na svoj način proživljava emocije.” Ljubica kaže: “Volim svoju djecu, a tada i njihovu.”
Zdenka sažima cijelu dilemu u jednu toplu rečenicu: “Dvije različite ljubavi istog srca.” Na kraju, možda je najbolje da ovu priču zaključi stih koji je podijelila Maja: “Srića mi blaženo dodiruje lice, dok ljubim dicu moje dice.” Jer kad je riječ o djeci i unučadi; mjerenje ljubavi prestaje imati smisla. Sve je to ljubav.
