U punu starosnu mirovinu je, po zakonu iz 2008., gospođa Ljiljana Glagolić mogla otići s 56 godina života i 36 i pol godina staža, što je iskoristila unatoč ljubavi prema radu u mikrobiološkom laboratoriju.
“Radila sam u javnom zdravstvu na kontroli zdravstvene ispravnosti hrane i predmeta opće uporabe. Voljela sam svoj posao, ali nekoliko je stvari presudilo za odlazak u mirovinu. Najznačajnija je zasićenje poslom. Drugo, sin je završio školu i zaposlio se, što mi se činilo prirodnim ciklusom. Treće, prometno zagušenje koje se dogodilo u Zagrebu. Umjesto 20 minuta, na posao sam putovala sat i pol, a s posla ponekad i dulje”, otkriva ova inženjerka medicinsko-laboratorijske dijagnostike.
Nikada, kaže, nije požalila zbog ranog odlaska u mirovinu. “Često povučem paralelu i kažem kako je predškolskoj djeci lijepo dok su slobodna i samo se igraju, ali toga nisu svjesna. A mi stariji, kada u mirovini osjetimo tu slobodu i ljepotu življenja, toga smo itekako svjesni i znamo u tome uživati”, kaže.
Optimizam unatoč bolestima
Radost življenja nije joj oduzela ni bolest, iako su je prve boljke snašle vrlo brzo nakon napuštanja svijeta rada. “Već nakon godinu dana u mirovini išla sam na prvu operaciju, a dvije godine kasnije i na drugu. Nakon četiri godine uslijedila je i operacija kralježnice”, otkriva.
Ni tu njezini problemi sa zdravljem ne prestaju. “Prije tri godine uslijedila je i četvrta operacija, sada gornjeg abdomena. Posljedice te dugotrajne i zahtjevne operacije bilo je oštećenje nervusa peroneusa zbog čega sam oko pola godine šepala, imala probleme sa srcem i dobila dijabetes tipa II”, kaže.
“Sve sam to preživjela uz Božju pomoć i stručnjake, ali i supruga Vladu (72) koji je dao sve od sebe da mi pomogne. I moralnom podrškom, i vođenjem kućanstva, i financijski. Bio je logistika svih vrsta”, istaknula je.
Zdravstveno usmjerena tjelesna aktivnost
Imunitet joj je uslijed gubitka slezene, kaže, toliko oslabio da je prestala ići na fizikalne terapije po domovima zdravlja jer bi pokupila svaku virozu, a to ju je dodatno iscrpljivalo. Tada joj je liječnica obiteljske medicine izdala takozvanu zelenu uputnicu s kojom se mogla uključiti u zdravstveno usmjerenu tjelesnu aktivnost na lokaciji Doma zdravlja Siget. Aktivnosti provodi prva kineziologinja zaposlena u hrvatskom javnom zdravstvu, prof. Dragana Tišma, o čemu više možete pročitati ovdje.
Nakon što je marljivo odradila tromjesečni ciklus vježbanja, gospođa Ljiljana se, svjedoči nam, preporodila. “Više ne vučem desnu nogu na kojoj mi je oštećen živac, ustajem bez bola te mogu dizati i malo veće terete. Moj je dojam da se moja psihofizička kondicija u tri mjeseca popravila za barem 50 posto”, govori.
Voditeljica kao motivatorica
“Kad sam počela vježbati, prvi dan nisam mogla ni ustati sa strunjače. Umarale su me sve do jedne vježbe. No, svaki put bilo mi je malo lakše, da bih na kraju vježbe svladavala bez velike muke. Voditeljica je profesionalna. Spojila je svoje znanje, iskustvo i svestranost, a rezultati su odlični. Odmjereno je stroga, a njezin šarmantni humor svima nam olakša težinu vježbi. Posao radi s ljubavlju pa se rezultati vide na svima, a osobito na ljudima koji su došli na dvije štake, a danas hodaju bez njih”, svjedoči.
Uskrs s obitelji
Na dan razgovora na Veliki četvrtak, gospođu Ljiljanu čekalo je pečenje kolača, a navečer i obredi u crkvi prigodni za taj dan. “Na Uskrs će nam zasigurno navratiti unuk Bartol koji je sada peti razred i bavi se nogometom i šahom, i unučica Vida, naša ritmička gimnastičarka koja je u trećem razredu. Veselim se zajedničkom svečanom ručku”, kaže ponosna baka.
Obitelj se često okuplja, a povezuje ih i nasad od od 400 stabala lješnjaka koji je sin zasadio prije 15 godina. “U uzgoj eko lješnjaka uključeni smo svi, ali mladi su sve zauzetiji poslom i obiteljskim obvezama, a mi sve stariji. Prijatelji koji su nam pomagali u berbi danas su nemoćni ili više nisu među nama pa za nadolazeću jesen tražimo nova rješenja za pomoć”, kaže umirovljenica koja njeguje i povrtnjak jer joj je, kako priznaje, rad na zemlji najbolji prirodni lijek.
Za kraj gospođa Ljiljana poručuje: “Ako ostanemo tjelesno, duhovno i mentalno aktivni, treća dob neće biti ni dosadna ni isprazna, a demencija će nas još dugo morati zaobilaziti.”
