Kad dijete doživi smrt bliske osobe, ključno je pružiti mu osjećaj sigurnosti i dati mu do znanja da ste otvoreni za razgovor. Djeca tuguju na svoj način; kroz pitanja, povlačenje u samoću ili promjene u ponašanju. Zato im trebamo biti podrška, iskreno odgovarati na njihova pitanja i dati im prostor da izraze svoja osjećanja. Pročitajte savjete stručnjaka koji o ovoj temi govore za ParentToday.
Suočavanje s teškim pitanjima
“Općenito, razgovor o smrti može biti neugodan, no ako djeca vide da se mi osjećamo mirno i u redu dok o tome govorimo, to im daje osjećaj sigurnosti te im otvara prostor za pitanja na koja žele dobiti odgovore. A svi znamo da djeca često imaju mnogo pitanja, najčešće u trenucima kad to najmanje očekujemo”, napominje Tara Hempel, američka specijalistica za podršku djeci koja žaluju zbog smrti voljene osobe.
“Kod male djece to često ispliva pred spavanje, dok obrađuju sve što im se dogodilo tijekom dana. Starija djeca i tinejdžeri traže druge prilike za razgovor, primjerice, dok vam pomažu u vrtu ili tijekom vožnje, kad vas ne moraju gledati u oči”, napominje američka školska socijalna radnica Sara Salitan-Thiell.
No, važno je znati i da djeca, koliko god nas takva pitanja iznenadila i možda čak uznemirila, često samo žele potvrdu onoga što već osjećaju, znaju ili misle. Često u svojoj glavi već imaju odgovor zapravo samo pitaju je li to točno. “Kad vam postave pitanje što se dogodi s osobom nakon što umre, odgovorite mu protupitanjem i slušajte što vam ima za reći. To je lakše nego pokušavati smisliti savršen odgovor”, napominje Tara Hempel.
Recite istinu
Iako ćete doći u iskušenje koristiti nježniji pristup i poželjeti izabrati izraze poput ‘otišao je na bolje mjesto’ ili ‘zauvijek je zaspao’, savjetnici preporučuju izbjegavanje takvih izraza, osobito s vrlo malom djecom koja to ne razumiju.
“Ako koristite nejasan izraz poput ‘izgubili smo tetu’, pokazalo se da djeca sve do 11. godine mogu pomisliti da bi se ta osoba mogla vratiti. Ponekad im čak sam način na koji nešto izgovorimo može izazvati nove strahove ili brige pa u obiteljima u kojima djeci kažu da je voljena osoba ‘otišla u snu’ često primjećuju da djeca teško zaspu ili se počnu bojati pustiti ukućane da odu na spavanje jer misle da se tako umire”, objašnjava Hempel.
Koliko god neugodno bilo, govoriti otvoreno i reći ‘umrla je’ pomaže djeci da razumiju što se stvarno dogodilo. Jasnoća i iskrenost dok iznosite konkretne, stvarne informacije (naravno, prilagođene njihovoj dobi) ključni su kako bi dijete moglo shvatiti i obraditi gubitak. “Smrt je dio života i važno je da djeca to znaju”, ističe Hempel.
Tuga je nepredvidiva, pratite djetetove osjećaje
Čak i ako vaš unuk ne pokazuje veliku tugu zbog gubitka bliskog prijatelja ili voljene osobe, izloženost smrti u njemu i dalje može izazivati snažne emocije koje mogu uznemiravati i dijete i vas. “Ponekad to potakne razmišljanje o drugim gubicima, i to ne samo onih koji su povezani sa smrću. Nama to ne mora imati nikakvog smisla, ali osjećaji su stvarni za dijete”, kaže američka školska pedagoginja Susan Sloma.
“Tuga nema raspored ni oblik i po svojoj je prirodi nepredvidiva, a način na koji djeca tuguju može se razlikovati od načina na koji to čine odrasli. Tako djeca mogu postavljati mnogo pitanja, ali se mogu i povući i željeti biti sami”, objašnjava pedagoginja. Bitno je dakle slijediti djetetov unutarnji tijek i dati mu do znanja da ste tu za njega bez obzira na to što osjeća.
Hoće li se to dogoditi meni?
Kad umre neko drugo dijete, razgovori s djecom mogu biti osobito teški. Nije uobičajeno da mladi ljudi umiru i to u djetetu može pobuditi razne strahove pa ono pita i sebe i vas: Mogu li i ja umrijeti? Mogu li moji bliski prijatelji umrijeti?
Taj strah dijete ponekad može izraziti i na druge načine, primjerice kroz ljutnju, tugu, zabrinutost ili potrebu da kontrolira okolinu. “Može to biti malo dijete koje sada želi bojati samo jednom bojom, ili školarac koji teško iz učionice prelazi u dvoranu za tjelesni. Može to biti tinejdžer koji se povlači iz društva ili je ljut i ponavlja kako nije pravedno da netko tako mlad ode”, kaže pedagoginja Sloma.
Roditelji, ali i bake i djedovi koji imaju izravan utjecaj na dijete u razgovoru o tome moraju pronaći ravnotežu između surove stvarnosti i objašnjenja da su takvi događaji zapravo rijetki. “Nažalost, djeca i mladi ljudi doista umiru, ali ne želimo da naša djeca umisle kako je velika šansa da će se to dogoditi i njima. Koliko god to bilo neugodno, ako im jasno i vrlo konkretno objasnite što se dogodilo i kako stvari stoje, pomoći ćete im da to razumiju i lakše prihvate”, kaže Hempel.
“Budimo iskreni i spremni suočiti se s djetetovim pitanjima. Ne možemo im obećati da se nikada ništa neće dogoditi njemu, mami, tati, baki ili djedu, ali možemo razgovarati o tome koliko je neka bolest rijetka i koliko je neuobičajeno da se dogodi nesreća”, napominje Hempel.
Potražite stručnu pomoć
Iako je normalno da djeca osjećaju tugu, ljutnju, frustraciju i druge emocije kada se suočavaju sa smrću, ako se simptomi tuge kod djeteta čine pretjeranima ili predugo traju, dobro je potražiti stručnu pomoć. To je osobito bitno ako kod djeteta primijete značajnu promjenu u ponašanju i ako te promjene utječu na njegove prehrambene navike, navike spavanja ili na ocjene u školi. Prvi korak je odlazak školskom psihologu.
Tuga je jedna od onih tema u kojima školski psiholog može biti od velike pomoći. Njihov posao nije ukloniti tugu i bol, već osnažiti djecu i pomoći im da razviju potrebne vještine za suočavanje. A ako dijete počne razmišljati o samoozljeđivanju, to je upozorenje kod kojeg se ne čeka ni minutu. “Ako dijete govori o samoozljeđivanju, iznimno je važno odmah potražiti pomoć profesionalnog savjetnika”, zaključuje pedagoginja Susan Sloma.
