Zagrepčanin Predrag Herak (53) još je u srednjoj školi radio kao konobar, u smjenama, često od jutra do sutra ako bi ga prijatelji zadržali u izlasku. Nikada nije sjeo i jeo, uvijek bi, kako kaže ‘progutao nešto u hodu i na brzinu’. Nikada se nije ozbiljnije bavio sportom, a loše navike iz mladih dana došle su mu na naplatu već u ranim tridesetima, kad zbog pretilosti više nije mogao potrčati.
Posve iskreno i bez uvijanja govori nam što znači neuredan život uz samozavaravanje da je mlad čovjek nedodirljiv. “Konobariti sam počeo sam još na praksi i to u legendarnom kafiću Charlie, gdje se tada okupljala sva zagrebačka krema; od obrtnika i političara do sportaša. Biti u takvom okruženju i pritom dobro zarađivati bio je san klinca iz Ugostiteljske škole. Kasnije sam se u Charlieju i zaposlio, a neuredan život i bančenja bili su odvrnuti na maksimum”, kaže. Čak je trideset godina pušio kutiju cigareta dnevno, sve do prije pet godina kad je potpuno prestao.
Nakon šest godina u Charlieju, zaposlio se u drugom kafiću u centru grada, gdje je ostao desetak godina. S trideset se oženio i dobio prvo dijete, a potom ubrzo ušao i u privatni ugostiteljski biznis. Stres se akumulirao, a njegovo zdravlje se samo urušavalo.
Dvadeset godina na tabletama
“Supruga je bila trudna s prvim djetetom kad sam zbog visokog tlaka prvi put završio na hitnoj. Tada su me stabilizirali i nastavio sam po starom. Ušao sam i u zahtjevan privatni posao i preuzeo kafić u blizini Vinogradske bolnice. Na kavu su mi dolazili liječnici koji su me već tada upozoravali da nisam u najboljem zdravstvenom stanju. Jedan od njih me uspio nagovoriti da dođem izmjeriti tlak. To je bio dan kad sam, u ranim tridesetima, počeo uzimati lijekove za srce. No, ni to me nije ni na tren zaustavilo”, priznaje.
Iz stresa u stres
“Pokušavao sam pomiriti privatni i poslovni život, uz brige su se dodatno nakupljali kilogrami. Nije prošla godina, a da zbog tlaka nisam završio na hitnoj. Promijenili bi mi tablete i nastavio bih dalje. Tada bih si uvijek rekao da umiru i mršavi i da neće strefiti baš mene”, iskreno govori gospodin Herak ukazujući potom i na činjenicu da mu je baka umrla od srca. Mislio je da je premlad da bi razmišljao kako mu ni genetika ne ide na ruku te da bi zbilja trebao prikočiti.
“Kad sam odustao od kafića, osam sam godina preko ljeta imao svoj štand u Starom gradu na Hvaru, gdje sam pekao i prodavao lignje, tunu na žaru, palačinke i fritule. Radio bih neprekidno sto dana, po dvadeset sati dnevno, bez ijedne sekunde odmora ako izuzmemo ona četiri sata koliko sam odspavao. Može se zaraditi, ali je ubitačno”, iskreno kaže naš sugovornik.
Infarkt i devet oživljavanja
A onda je zakoračio u pedesete i doživio infarkt. “Taj dan, na samo Martinje 2022. godine, počeo je sasvim uobičajeno. Ujutro sam otišao u nabavku u Konzum, došao kući i stavio kuhati juhu. Baš ništa nije ukazivalo da se sa mnom nešto zbiva, dok odjednom nisam osjetio pritisak u prsima, kao da mi je netko stavio ciglu. Nisam mogao doći do zraka, oblio me hladan znoj i nazvao sam brata koji me u roku od 30 minuta doveo na hitnu na Rebro”, opisuje.
Odmah po dolasku završio je na reanimacijskom stolu. “Devet sam im puta umro, devet su me puta oživljavali elektrošokovima. To je kao da vas isprebijaju bejzbol palicom, a vi dalje osjećate da se gasite kao žarulja. Vikali su mi da ne smijem zaspati, poticali me da kašljem. Od silne želje da utonem u san prenula me samo pomisao da me moja djeca još trebaju. Doživotno ću biti zahvalan reanimacijskom timu na čelu s dr. Davorom Radićem koji me spasio”, govori i naglašava da takvo iskustvo ne može proći bez kasnijih psiholoških previranja u čovjeku.
Predrag Herak (foto: privatni album)
Depresija i psihoterapije
“I sada, dok vam pričam, s ugrađena četiri stenta, emotivan sam i vraćaju mi se slike. Dugo sam se suočavao sa sobom, brigom za obitelj, prolaznošću života o kojoj se nikad prije nisam pitao. Nije me zaobišla ni depresija zbog koje sam išao na psihoterapije. Imao sam i fizičke boljke, uz to su mi počele trnuti ruke. Tada mi je najviše pomogla liječnica opće prakse u Središću, Zrinka Žagar, koja mi je izdala tzv. zelenu uputnicu preko koje sam krenuo na vježbanje odnosno zdravstveno usmjerenu tjelesnu aktivnost. Dio je to projekta Zeleni recept za koji smatram da je nešto najbolje što je naše javno zdravstvo ponudilo u puno, puno godina”, ističe.
Čudesan oporavak nakon vježbanja
“U počecima je bilo neopisivo teško. No, znao da sam moram nekako izdržati, da je to slamka spasa. Odradio sam tri ciklusa od po tri mjeseca. Nakon prvog ciklusa svi parametri koje su nam mjerili bili su mi za 30 posto bolji. Sa 130, pao sam na 100 kilograma. Mogu si zavezati tenisice i proći stepenicama kroz pothodnik. Mogu se podići iz čučnja, imam bolju ravnotežu i manje problema s kralježnicom. Ponekad sa sinom zaigram nogomet. Profesorica Dragana Tišma, koja nas vodi, iznimno je stručna kineziologinja jer, ruku na srce, dolazimo joj u svakakvim stanjima sa svakakvim dijagnozama, a rezultati su nevjerojatni”, svjedoči gospodin Herak.
Aktivniji i sretniji
Na vježbanje odlazi dvaput tjedno u devet ujutro pa mu je poslodavac kod kojeg se kao kuhar zaposlio nakon devet mjeseci bolovanja, izašao ususret i odbrio samo popodnevne smjene. “Najprije mlađeg sina ispratim u školu, obujem tenisice i prošećem 20 minuta do dvorane u kojoj vježbamo. Kući se također vraćam pješice, skuham zdravi ručak za cijelu obitelj i odlazim na posao.”
Iako na poslu peče roštilj i pizzu, najčešće ondje ipak pojede voćku koju ponese od kuće. “Shvatio sam da ne mogu po starom i jednom kad sam prekinuo začarani krug, život i zdravlje su mi krenuli nabolje”, otkriva naš dobro raspoloženi sugovornik i dodaje kako se napokon vratio sebi, onom Predragu Heraku koji je, kako kaže, “uvijek spreman za druženju, šalu i pokoju spačku”.
