Svi znamo taj osjećaj kada nešto u što smo uložili puno vremena i truda, a možda čak i cijeli život, ne daje očekivane rezultate. Događa se. No mnogi ljudi, pa čak i cijela društva, skloni su negirati stvarnost pa umjesto priznavanja neuspjeha, nastavljaju se grčevito držati propalih ideja kao da će svojom upornošću nadjačati neugodnu istinu.
U upravljanjima sustavima to se naziva Teorija mrtvog konja. Riječ je o satiričnoj metafori koja pokazuje kako pojedinci, institucije ili društva “rješavaju”, očito, nerješive probleme. Iako je razumno očekivati prihvaćanje stvarnosti, neki će krenuti sasma suprotnim putem.
Drugim riječima, zamislimo da smo na trkaćem konju krenuli u susjedni grad pa u jednom trenutku shvatimo da je konj uginuo. Najrazumnije bi bilo sići s tog konja, krenuti pješice dalje ili naći novo prijevozno sredstvo. Međutim, u životu se često događa suprotno pa ljudi biraju biti nerazumni.
Kako to izgleda? Umjesto da napuste mrtvog konja, svađaju se s drugima i tvrde da je konj živ i zdrav te da ga treba samo malo rasteretiti i dati mu vitamine. Dapače, kupuju novo sedlo za konja i poboljšavaju mu prehranu. U jednoj fazi čak misle da bi novi jahač mogao riješiti problem pa ga angažiraju, umjesto da riješe problem. Traže krivca u konjušaru, daju mu otkaz i zapošljavaju novoga koji će se brinuti o mrtvom konju.
Kako konj i dalje leži nepomično, a sad već i podosta zaudara, problem se izdiže na višu razinu. Saziva se Skupština Udruge vlasnika konja kako bi se vidjelo na koji način bi se sve mogla povećati brzina mrtvog konja. Oformljuje se radna skupina koja analizira problem iz više uglova. Možda je zapravo jahač mrtav? Treba razmišljati izvan ustaljenih obrazaca razmišljanja. Zapravo, postoji li neki znanstveni dokaz da mrtav konj ne može galopirati? Treba nam nova perspektiva!
Nakon što radna skupina završi svoju višemjesečnu analizu, uz pomoć vanjskih stručnjaka zaključuje: konj je mrtav. No tu poslu nije kraj. Nakon proučavanja drugih mrtvih konja i komparativne analize, zaključak se nameće sam po sebi: konj je uginuo jer nije dovoljno treniran.
Logičan idući korak je oformljivanje radne skupine koja će donijeti kurikulum nove obuke konja uz nužno povećanje budžeta za treniranje po novom kurikulumu. Javljaju se stručnjaci koji kažu da su se ranije instance prenaglile i da bismo trebali redefinirati pojam “mrtvog konja”. Stvar se vraća na početak. Možda konj još ima potencijala? Treba mu dati drugu priliku. Na koncu, znamo da je uspjeh samo stvar upornosti.
U prihvaćanju realnosti, bilo bi svrsishodnije neškodljivo zbrinuti mrtvog konja, a sredstva uložena u gornje aktivnosti uložiti u, recimo, bicikl ili ekološki prihvatljiv automobil, zar ne? Vidite li mrtve konje oko sebe?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
