Umirovljenik u Hrvatskoj trebao bi imati penziju od najmanje 800 do 1.000 eura mjesečno za kakav-takav financijski mir i osjećaj zadovoljstva, pisali smo u tekstu na koji ne prestaju stizati reakcije naših čitatelja, mahom ogorčenih umirovljenika.
Taj bi iznos uključivao trošak hrane, režija i lijekova (500 eura), poneki dar za unučad, trošak hobija i izleta (200 eura) te 200 eura za održavanje stambenog prostora i zamjenu kućanskih aparata. Pri tome je život u velikim gradovima skuplji pa bi ta minimalna mirovina za zadovoljenje osnovnih u Zagrebu trebala doseći i 1.200 eura. Vidljivo je da je riječ o jako napregnutom proračunu koji ne uključuje štednju za izvanredne troškove zdravlja ili ljetovanja.
Ljuba: Iz nužde radim sa 72 godine
Među nezadovoljnim umirovljenicima kojima su prihodi ispod ljudskog dostojanstva javila nam se i ogorčena umirovljenica Ljuba. “Imam mirovinu od 394 eura, iako iza sebe imam 32 godine radnog staža i 72 godine života. U mirovini sam radila, a i dan-danas još uvijek radim, sve i svašta kako bih preživjela. Situacija nije izdrživa jer 394 eura ne mogu preživjeti, a godine idu i nose svoje. Zasad se još uvijek nekako snalazim, kako znam i umijem.”
“Moja jedina i životna želja je da ovi iz vrha vladajuće svite, koja si je imala obraza toliko povećati plaće, samo jednu godinu pokušaju živjeti s mojom mirovinom. Možda bi tada bolje razumjeli što znači boriti se za goli opstanak”, napisala je.
Ivan: 40 godina staža, 630 eura mirovine
Čitatelj Ivan svjedoči nam da gorko žali što je vjerovao da će si, nakon što odradi 40 godina u Hrvatskoj, osigurati dobru mirovinu. Tu se, kako ističe, gadno prevario pa je morao nastaviti raditi.
“Radio sam kao vozač 40 godina, a sa 62 godine života sam otišao u mirovinu. Nažalost, mirovina mi iznosi samo 630 eura, što je daleko ispod današnjih potreba za pristojan život. Gledajući unazad, žao mi je što 1991. godine nisam otišao u Njemačku i tamo radio. Da sam to učinio, danas bi živio normalno i ne bih morao teško raditi u mirovini”, napisao je.
“Skupljala bih boce da imam gdje”
Umirovljenica Una prošla je još gore od razočaranog gospodina Ivana. Piše nam da ima srednju stručnu spremu te da se rano zaposlila pa je do zavidnog staža od 40 godina došla puno prije nego što je ispunila uvjete za mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika. U prijevremenu ju je firma u kojoj je radila, tvrdi, poslala prisilno.
“S 40 godina staža dobila sam sramotnu mirovinu koja je ispod hrvatskoh prosjeka. Sramim se bilo kome reći koliko dobivam i vjerujte mi, da ne živim na selu gdje imam vrt, stvarno bih bila gladna. Uvjeti života su mi toliko teški da bih bez srama skupljala boce, ali živim šest kilometara od grada i nemam vozačku”, opisuje tešku situaciju.
Trgovina i ljekarna joj nisu blizu i to joj dodatno otežava svakodnevicu. “Za sve što trebam ovisim o dobrim susjedima ili milosti Božjoj, sretna što po selu voze barem kruh”, ističe u pismu.
“Ogorčena sam na državu koja je u ono nesretno vrijeme dopustila poslodavcima da rade što žele i što smo toliki morali u prijevremene penzije uz velike penale. Zbog toga danas i mi radnici s dugogodišnjim stažem živimo na rubu siromaštva. Ovo stanje je jadno i sramotno”, zaključuje umirovljenica Una.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
