I do vas je ovih dana stigao meme o slanju djece poštom početkom 20. stoljeća? Ne, nije šala, ta tema doista ima uporište u povijesti Sjedinjenih Država. Naime, jedna od većih inovacija tog vremena bila je odluka Poštanske službe da počne dostavljati velike pakete i pošiljke.
Do tada su ovu uslugu obavljale privatne tvrtke, no javna usluga dostavljanja paketa promijenila je život ruralnih zajednica u Americi koje su tako dobile pristup raznim dobrima i uslugama 1. siječnja 1913. godine. No, gotovo odmah pojavile su se neočekivane posljedice jer su neki roditelji pokušali poslati svoju djecu putem pošte, piše The Smithsonian.
“Privuklo je pažnju medija, vjerojatno zato što je bilo simpatično” kaže povjesničarka američke javne pošte Jenny Lynch. Samo nekoliko tjedana nakon što je usluga puštena na tržište, par iz Ohija, Jesse i Mathilda Beagle, “poslali” su svog osmomjesečnog sina Jamesa baki, koja je živjela nekoliko kilometara dalje u gradu Batavia.
Povjesničarka navodi da je mali James biotek nešto lakši od maksimalne dopuštene težine od 5 kilograma, a njegovo “dostavljanje” roditelje je koštalo samo 15 centi poštarine, iako su ga osigurali na 50 dolara. Neobična priča ubrzo je dospjela u novine, a sljedećih nekoliko godina povremeno bi se pojavljivale slične priče dok su i drugi roditelji slijedili njihov primjer.
Poštarina je bila jeftinija od karte za vlak
U sljedećih nekoliko godina, priče o djeci koja su poslana putem ruralnih poštanskih ruta povremeno bi izlazile na vidjelo. Ljudi su testirali granice onoga što se može slati putem javne pošte pa je tako zabilježen slučaj od 19. veljače 1914. Tada je četverogodišnja djevojčica Charlotte May Pierstorff bila poslana vlakom iz svog doma u Grangevilleu u Idahu do kuće bake i djeda udaljene oko 73 milje, piše Nancy Pope za Nacionalni poštanski muzej. Njezina je priča postala toliko legendarna da je čak pretvorena u dječju knjigu pod nazivom Mailing May. “Poštarina je bila jeftinija od karte za vlak”, objašnjava Lynch.
Srećom, mala May nije bila grubo strpana u platnenu vreću zajedno s drugim paketima. Kako se ispostavilo, na putovanju ju je pratio majčin rođak koji je radio kao službenik u željezničkoj poštanskoj službi, kaže Lynch. Vjerojatno su njegov utjecaj i spremnost da prati rođakinju bili ključni da lokalni dužnosnici dopuste “dostavu” djevojčice.
May nije bila slana po tarifi za piliće
I idućih su se godina takve priče povremeno pojavljivale kad bi roditelji povremeno uspijevali poslati svoju djecu zahvaljujući ruralnim poštarima koji bi im progledali kroz prste. Konačno, 14. lipnja 1913., nekoliko novina, uključujući Washington Post, New York Times i Los Angeles Times, objavilo je vijest da je Pošta službeno ukinula slanje djece poštom. Iako se činilo da je ova objava zaustavila rijetke slučajeve djece koja putuju poštom, Lynch kaže da priča nije bila potpuno točna.
“Prema tadašnjim propisima, jedine životinje koje su bile dopuštene u pošti bile su pčele i kukci”, kaže Lynch. “Postoji priča da je May Pierstorff poslana po tarifi za piliće, no zapravo pilići nisu bili dopušteni do 1918. godine.”
Ipak, iako se neobična praksa povremenog slanja djece poštom može tumačiti kao nekompetencija ili nemar poštara, Lynch to vidi više kao primjer koji pokazuje koliko su ruralne zajednice ovisile o lokalnim poštarima i koliko su im vjerovale. “Poštari su bili pouzdani službenici, a ovo je dokaz”, kaže Lynch za The Smithsonian. “Postoje priče o ruralnim poštarima koji su pomagali pri porođajima i brinuli o bolesnima. Čak i sada, oni spašavaju živote jer su često jedine osobe koje posjećuju udaljene kuće svakog dana.”
Srećom, danas postoje puno bolji načini putovanja za djecu od toga da im nalijepimo marku i uručimo ih poštaru.
