Kako bi olakšala dušu, a od naših čitatelja koji su prolazili istu situaciju čula i poneki savjet, gospođa Marija nam je svoju muku opisala u podužem pismu.
“Javljam vam se jer sam u problemu. Živim u gradu, završila sam trgovačku školu i za radnog vijeka sam radila s ljudima, a sada sam u mirovini. Imam kćer koja je udana u Njemačkoj, u braku je i ima sina iz prvog braka. Nažalost, na mene je ljuta već pet godina, blokirala me na svim društvenim mrežama i nemam nikakve šanse doći do nje. Povremeno razmjenjujem poruke s unukom, ali on ne zna naš jezik. O majci nikad ne govori”, izjadala nam se.
“Kći je u životu bila jako bolesna, operirala je želudac i zbog zdravstvenih problema čak je morala prestati raditi posao koji je voljela. Bolest joj se vratila prije pet godina te mi je poslala poruku da se osjeća slabo. Ponudila sam se da dođem, ali ona mi je odgovorila da se stvarno ne osjeća dobro i da će me zvati kad bude bolje. To me jako povrijedilo, pa sam joj rekla da me barem češće nazove da popričamo”, objasnila je u pismu.
Željno čekano dijete
“Više me nije zvala, a mene kopka to što mi je u vrijeme dok smo razgovarale rekla da se ja sigurno kajem što sam je rodila, što nije istina i što se mene tiče, i moj muž i ja smo je jedva dočekali. Liječili smo se dvije godine prije nego što smo je dobili, a odgajali smo je kako bi mogla biti samostalna. Uspjeli smo u tome jer je ona uvijek bila vrijedna i voljela je raditi. I drugo, ne znajući da ima psihičkih problema, jer mi nikada nije spomenula, pitala sam je tada ima li možda kakvih problema u braku, na što mi je samo odgovorila da ponovo propitkujem, spustila slušalicu i prekinula razgovor”, doznajemo.
Nakon toga se više nikako nije javljala majci. “Mijenjala sam brojeve telefona nadajući se da ću barem čuti njezin glas. I svi iz obitelji su pokušavali razgovarati s njom, ali bezuspješno. Njezin muž, moj zet, nastavio mi je slati novac, a ja sam ga odbijala jer imam svoju penziju koja je dovoljna za moje potrebe. Rekla sam mu da bi mi bio draži razgovor s kćerkom. Osjećala sam se poniženo kad bih primila novac bez pozdrava ili pitanja o tome kako sam”, priznaje gospođa Marija.
Nada se da je dobro
“Kad pitam unuka o njegovoj mami, on mi uvijek kaže da ga ne pitam o tome. Unuk je prije nekoliko mjeseci uzeo stan tik uz maminu kuću, a sada živi s djevojkom. Poslala sam mu dar za rođendan na istu adresu, ali mi se taj poklon vratio. Pitala sam ga zašto, a on mi je rekao da je adresa točna, ali da ne zna zašto se paket vratio”, opisala je neugodnu situaciju.
Potom piše: “Razmišljala sam o tome da odem do nje, ali me strah da bi to moglo uzrokovati još veći psihički slom kod nje, pa sam odustala. Živim sama, ne želim im biti na teret, ali bih voljela da se povremeno posjećujemo i da mogu grliti i maziti svoju kćerku, što mi nikada nije dala.”
Pismo je završila uz tračak nade: “Pokušavam ostati među ljudima jer mi je lakše kad nisam sama, a volim druženja. Iako već imam 80 godina, nadam se da će se situacija popraviti i da ću imati priliku ponovo biti u kontaktu s kćerkom. Hvala vam što postojite i što mogu podijeliti svoje misli s vama. Ako mi vaši čitatelji mogu pomoći savjetom, bila bih im zahvalna.”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
