Najveće životno žaljenje gospođe Amalije, piše nam u povjerljivom pismu, ležu u tome što nema dovoljno formalnog obrazovanja. “Bila sam jedna od pet najpametnijih u svojoj generaciji, u vrijeme kad se na kraju osmog razreda inteligencija mjerila kroz pisane testove. Uz to su se uvažavale naše želje i na temelju toga nas se usmjeravalo za daljnje školovanje i životni put. Više od svega željela sam se dalje školovati, gorjela sam za tim, međutim, moji roditelji nisu bili u mogućnosti, ili nisu imali volje pružiti mi podršku i žrtvovati se.”
“Međutim, moj razrednik i tada ravnatelj škole, danas pokojni, uspio mi je osigurati stipendiju i upis u gimnaziju. Trebao je samo njihov potpis. Nažalost, roditelji su odbili jer im je bilo sramotno da njihova kći ide u školu preko stipendije. Tada je to bilo povezano s pojmom siromaštva, a mi smo, barem naizgled, novca imali”, piše nam iskreno.
Zaposlila se nakon osnovne škole
Tako je počela raditi već s 15 i pol godina. “Rano sam počela raditi, a udala sam se s 22 godine i rodila troje zdrave djece, na čemu sam zahvalna Bogu. I dalje maštam i osjećam da sam mogla postići mnogo više da sam imala podršku. Bez sredstava i poticaja, nakon što sam napokon uspjela nešto malo skupiti za sebe, bojala sam se pokrenuti. Riječi poput: ‘Ne isplati se, previše novaca, prekasno je, što će ti to sada?’ bile su stalno prisutne oko mene i gušile su moju volju. Ponekad sam se osjećala kao da sam sama najveći neprijatelj svojih snova”, priznaje.
Unatoč svemu, posljednjih godina se, opisuje, na sve moguće načine pokušava pokrenuti. “Kreativna sam i imam spretne ruke i puno ideja, no i dalje se suočavam s vlastitim strahovima. Zasad šutim i radim u tišini, bojeći se da bi mi netko mogao opet srušiti samopouzdanje. Pa ipak, svoju kreativnost nastavljam izražavati u ručnom radu i raznim projektima koje osmišljavam vlastitim rukama”, doznajemo od gospođe Amalije.
“K tome, pročitala sam brojne knjige i puno toga naučila o svijetu. Sve me zanima, od prirode do čudesnih pojava na našoj jedinstvenoj planeti Zemlji. Kao vjernica, često spajam darove prirode s vjerom, vjerujući da za svaku bolest postoji lijek u prirodi. Volim i životinje.”
Uči i razvija vještine
“Kroz život sam putovala sam, ali ne koliko bih željela. Toliko je toga što bih još voljela vidjeti i doživjeti! Moji snovi su jednostavni, ali plemeniti, kad bih uspjela ostvariti barem dio njih, prvo bih riješila neke nužnosti, a zatim bih pomogla drugima. To bih učinila u miru i tišini, bez potrebe za priznanjima”, promišlja nadalje.
Djeci uvijek govorim da se školuju što više i što dalje mogu. “Znanje je najvrjednija karta za život. Potičem djecu da ne ograničavaju svoje interese na jedno područje, već da istražuju više mogućnosti. Osobno toliko učim i radim na sebi da, iako imam samo osnovnu školu, često i visoko obrazovane ljude iznenadim svojim znanjem”, otkriva i svoje pismo zaključuje riječima: “I dalje sanjam, želim i borim se. Imam volju vidjeti, raditi i učiti dokle god mogu. Želim vjerovati da nikad nije prekasno za promjene i da svaki korak, ma kako mali bio, vodi prema boljem sutra.”
Jeste li ostvarili sve svoje snove, ili žalite za propuštenim prilikama?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
