U bolesti i strahu za zdravlje, ljudi su prijemčivi za razne alternativne tretmane koji ponekad graniče sa šamanizmom, okultnim i praznovjerjem. Kako katolički nauk gleda na “terapiju” kristalima, zanimalo je jednog čitatelja Glasa Koncila.
“U ruke sam nedavno dobio kristal za koji tvrde da bi mi trebao pomoći u mojem zdravstvenom stanju. Ne bavim se inače čarobnjaštvom i znam da je to pogrješno. No protivi li se vjeri nositi takav dragi kamen?” upitao je ovaj vjerni čitatelj katoličkog tjednika.
“Doista ne možemo reći imaju li kristali ikakve medicinske učinke, to jest mogu li doista na bilo koji način pomoći u zdravstvenom stanju. Što se pak tiče vjerske strane (dijelom i medicinske), dr. fra Josip Blažević u Veritasu (a i u svojim knjigama) istaknuo je da se i vjernici danas navikavaju na nošenje raznih talismana, amajlija i amuleta, a posebno je pitanje kada se tim predmetima počnu pridavati terapijska svojstva i vjerovati da oni mogu donijeti sreću ili zdravlje. On se protivi nošenju i dragoga kamenja i kristala, osim ako ih ne nosimo radi ukrasa, te objašnjava da su kristali u povijesti imali i mitološku, religioznu, a nadasve magijsku važnost”, odgovara Glas.
“Kristal je simbol prozirnosti i bistrine duha. Alkemičari su ga promatrali kao zametak koji se rađa u zemljinoj utrobi, a predstavlja tek nedovoljno zreli dijamant. U okultizmu i magiji je na osobit način znamenit. Označava prijelazni sloj između vidljivog i nevidljivog, kao neku skrućenu svjetlost. Simbol je proricanja, mudrosti i tajanstvenih moći kojima je čovjek obdaren. Posebno je rasprostranjen u šamanskim praksama kod vračeva, o čemu izvještava M. Eliade. Oni vjeruju da viša bića bacaju kristale s neba ili da oni otpadaju od njihova božanskog trona.”
“Šamani i vračevi koriste kristale prilikom svojih iscjeljivanja, koji ih čine vidovitima. U kristalima prepoznaju zlo koje muči bolesnika. Vjeruju da u kristalima prebivaju duhovi pokojnika i da asistiraju i prilikom samog liječenja. Tako iscjelitelji u Melaneziji opažaju u kristalima čak i osobu koja je izazvala bolest pa mogućnost liječenja kristalima dr. fra Blažević zapravo (citirajući liječnika L. Gelisngera) uvrštava u medicinsko praznovjerje, koje ni do danas nije još sasvim nestalo”, zaključuje Glas Koncila.
