Dok ju zet, koji je jedva završio osnovnu školu, omalovažava, njezina kći sve mirno promatra ne pružajući joj podršku. Tvrdi to u podužem pismu naša 72-godišnja čitateljica Romana koja se ne može oteti dojmu da je mlada obitelj samo iskorištava, a s druge strane zanemaruje, unatoč svim žrtvama koje je napravila za njih.
“Udovica sam već pet godina, imam 72 godine i kćer jedinicu koju smo suprug i ja uvijek podržavali. Bila je uspješna studentica i prve dvije godine fakulteta završila je s odličnim ocjenama. Plaćali smo joj bez pogovora sve, od privatnog stanovanja, prehrane, knjiga i skripti do svih drugih studentskih potreba. No, na polovini treće godine, odlučila je sve napustiti. Tada smo saznali za mladića s kojim je u vezi, a koji je jedva završio osnovnu školu. Bio je bez zanata i posla, pet godina stariji od nje. Očito je znao što radi kad se je uhvatio nje”, napisala je.
Podrška kad je bilo najteže
“Deset godina proveli su zajedno, a mi smo, cijela šira obitelj, učinili sve da mu pomognemo u pronalasku posla te smo ga nagovarali da završi školu za zavarivača. Kad je kći ostala trudna, organizirali smo svadbu i osigurali sve što im je trebalo. Rođenje prvog djeteta donijelo je dodatne izazove jer je dijete rođeno s posebnim potrebama, što je zahtijevalo niz operacija u Zagrebu i inozemstvu. Iako je zet bio često odsutan zbog posla, suprug i ja pružali smo svu moguću podršku kćeri i unuci.”
“Kad je suprug umro, moj se život preokrenuo. Kći i zet prodali su svoj stan i uselili se kod mene dok su gradili kuću, uz obećanje da ću i ja imati vlastiti prostor kod njih. To je zahtijevalo prodaju mog stana, iako nisam bila spremna na to. Međutim, pod velikim pritiskom i uvredama sa zetove strane, naposlijetku sam pristala, samo kako bih izbjegla sukobe. Prodala sam svoj stan, uselila se s njima u novu kuću, ali tada je sve postalo još teže”, tvrdi gospođa Romana.
Ne pozovu je za stol
U novoj kući nastavilo se njezino podmetanje leđa. “Obavljam sve kućanske poslove, kuham, čistim i čuvam unuke, kojih je sada dvoje. Ipak, ne smijem sjediti za njihovim stolom tijekom obroka čak niti za blagdane, iako ja kupujem i pripremam sve potrebno za praznike. Osjećam se kao budala zbog toga, ali trpim sve samo kako bi bio mir u kući.”
“Na kraju to nije dovoljno jer on počinje sugerirati da bih trebala plaćati režije, što odbijam jer smatram da sam već dala dovoljno od sebe. Ne hrane me, ne oblače, niti mi kupuju lijekove, sve to obavljam sama, iako mi je zdravlje narušeno”, opisuje nam svoju nezavidnu situaciju.
“Duboko me boli što moja kći sve to mirno promatra i koristi situaciju za vlastitu udobnost. Bez obzira na sve što sam učinila i žrtvovala za njih, osjećam se zanemareno i iskorišteno. Umjesto zahvalnosti, svakodnevno se susrećem s prijezirom i hladnoćom, a najveća je bol što kći dopušta da se sve to događa, zaboravljajući da sam joj upravo ja omogućila sve što ima danas”, tužnim je riječima pismo završila ova 72-godišnja umirovljenica.
Jeste li vi bolje prošli sa svojom djecom, zetovima, snahama? Pišite nam.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
