Kako nam u opširnom pismu ukazuje naša čitateljica, koja piše iz perspektive snahe, nisu sve svekrve med i mlijeko, a snahe svojeglave. “Pročitavši vaš članak o zapostavljenim starim roditeljima, protiv kojih su ‘zločeste’ snahe navodno okrenule sinove, odlučila sam, kao snaha, podijeliti svoje iskustvo. Time želim poručiti da nisu sve snahe zločeste, a jadni roditelji žrtve, već ima i obrnutih situacija. S obzirom na to da suprug i ja imamo dvoje maloljetne djece, voljela bih da priča ostane anonimna”, napominje ova snaha.
“Dakle, prije 17 godina, kad smo se muž i ja odlučili vjenčati, njegovi su nam roditelji ponudili da uredimo i uselimo se na kat njihove vikendice u okolici Zagreba. Naravno, prvo pitanje koje sam postavila bilo je hoćemo li tamo živjeti zajedno s njima. Uvjerili su nas da nikada ne planiraju tamo doseliti i da bi dolazili samo povremeno ljeti na vikende. Na temelju te laži, počeli smo graditi svoj život”, objašnjava.
“Neću ulaziti u sve mučne detalje ove priče, radi očuvanja privatnosti svih uključenih. Ukratko, bilo je to 13 godina pakla. Čim smo završili fasadu, oni su se doselili, doduše na ‘samo’ šest mjeseci svake godine. Količina manipulacije, pritiska i miješanja u naš život odvela me u depresiju. Uplitali su se u sve, od odgoja naše djece, pasivno agresivne šutnje ako ne bismo slijedili njihove želje, pa do odlučivanja o tome koju kontracepciju smijem koristiti. Tek kad smo muž i ja zajedno potražili pomoć, počeli smo shvaćati što nam se zapravo događa i krenuli postavljati granice”, piše iskreno.
Prekid svake komunikacije
“Pokušali smo ograničiti njihovo miješanje u naš odnos i odgoj naše djece. Međutim, svaki put kad bismo pokušali postaviti granice, dočekali bi nas tretmanom šutnje. Pokušali smo razgovore svesti na svakodnevne teme poput vremena ili voćaka, opet bez uspjeha. Na kraju, nakon bezbroj pokušaja, doživjeli smo da su s vrijeđanja nas prešli i na našu djecu, nazivajući ih ‘psihički bolesnima’. Djeca su tada imala samo 3 i 12 godina! Tada smo odlučili prekinuti svaki kontakt kako bismo se pokušali oporaviti i hladne glave odlučiti što dalje.”
“Bolna je istina da vrijeme ne možemo vratiti. Proveli smo 13 godina trudeći se oko njih i ulagali u njihov dom, dok su nas oni konstantno podsjećali da je ‘sve to njihovo’. Na kraju, kad smo prestali ulagati i pokušali postaviti granice, njihov odgovor bio je ‘to je moja kuća’, čime su jasno pokazali da ne žele da živimo slobodno. Imala sam nekretnine koje su mi roditelji poklonili, no zanemarivali smo ih jer smo sve financije ulagali u njihov dom. Sada smo počeli graditi kuću na jednoj od tih parcela, bez kredita, polako, vlastitim sredstvima. Nadamo se useljenju iduće godine”, tračak je nade za ovu obitelj.
“Nažalost, ostatak njegove obitelji također je prekinuo kontakt s nama zbog cijele situacije. Isti oni ljudi koji su nama govorili loše o njegovim roditeljima i krivili ih za bratovu psihičku bolest. No, sretni smo jer smo shvatili koliko je cijela ta situacija izopačena i u konačnici smo zahvalni jer nas je sve to učvrstilo u našoj odluci.”
“Nitko ne bježi od dobroga”
“Želim reći: nitko ne bježi od dobroga. Svaka obitelj ima svoju priču i svoje traume. Svjesna sam da postoje zli ljudi, no to što su obitelj ne znači da moramo biti njihove žrtve. Druge ljude ne možemo promijeniti, ali možemo mijenjati sebe, prihvaćati i voljeti se. Da nije sve tmurno, mogu reći da sam kroz tih 13 godina puno naučila, i o sebi i o ljudima. Bilo bi mi draže da sam ostala naivna i vjerovala u dobronamjernost, ali to je životna škola. Danas sam zahvalna što smo muž, djeca i ja sretni i zdravi!” riječi su ove snahe.
“Ovakve životne situacije uvijek izrone najbolje ljude iz vašeg života, one koji vas podržavaju i koje vrijedi čuvati. Naš život danas je lijep, budućnost svijetla i radujemo joj se. Tijekom ovih godina shvatila sam da ništa nije važnije od obitelji. Nadam se da će moja priča možda potaknuti roditelje odrasle djece da budu oslonac i podrška svojim sinovima i kćerima, da ih ne osude i ne odbace zbog nesuglasica, već da ih prihvate onakve kakvi jesu. Umjesto da ih kažnjavaju šutnjom, neka budu meko mjesto za pad kad život postane težak.”
Jači zajedno
“Razmišljajući o svemu tome, često pomislim na svog muža i brzinu kojom ga je obitelj odbacila. Koliko je to za njega bolno, a opet koliko smo zajedno ojačali i izgradili sretan život za našu obitelj. U konačnici, svi ćemo jednog dana biti samo dio sjećanja. Na nama je da odlučimo hoće li to sjećanje biti toplo ili nešto što se želi zaboraviti.”
“Vjerujem da ću jednog dana svojoj odrasloj djeci biti ono što sam danas – oslonac i podrška. Sada ih vodim, a kasnije ću ih pratiti iz pozadine, spremna uhvatiti ih ako posrnu. Jer moja je ljubav prema njima bezuvjetna”, napisala je ova majka, supruga, kći i snaha.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
